Otadžbina ovog prepodobnog Makarija beše Egipat, selo Ptinapar. Roditelji njegovi življahu u Egiptu; imena im behu kao drevnim praocima Avramu i Sari: otac se Makarijev zvaše Avram, i beše sveštenik, a majka Sara. Pošto behu bezdetni, oni se odvojiše u pogledu bračne postelje, ali se ne odvojiše u pogledu ljubavi, i življahu dosta godina ne sjedinjujući se telesno, no sjedinjeni duhovno. Svoj život ukrašavahu uzdržanjem i postom, molitvama i bdenjima, milostinjama i gostoprimstvom, i mnogim drugim vrlinama. Po popuštenju Božjem bi iznenadna najezda varvara na Egipat; varvari opljačkaše žitelje Egipta, te i roditelji Makarijevi veoma osiroteše, i pomišljahu da napuste svoju otadžbinu. No jedne noći, Makarijevom ocu Avramu javi se u snu sveti patrijarh Avram, česna izgleda, svetle lepote, odeće sjajne kao sunce. Tešeći ga i govoreći mu da položi nadu u Gospoda, on mu savetova da se ne udaljuje daleko, nego da se samo preseli u selo Ptinapar. I još mu reče sveti Avram da ne lišava sebe i suprugu svoju bračnog telesnog sjedinjenja, pošto Bog hoće da ih blagoslovi blaženim plodom, kao što, – dodade, – blagoslovi mene kada se preselih u zemlju Hanansku, jer mi dade sina u starosti.
Prenuvši se od sna, sveštenik Avram ispriča svoje viđenje gospođi Sari, i oboje uznesoše zahvalnost Bogu, i ne oklevajući preseliše se u pomenuto selo. To selo beše nedaleko od Nitrijske pustinje. Božji promisao preseli tamo Makarijeve roditelje, da bi njihov budući sin lakše zavoleo Pustinjački život. Živeći u selu Ptinaparu otac Avram se veoma teško razbole, i očekivaše smrt. No jedne noći, ležeći tako na bolesničkom odru, on malo zadrema, i imađaše ovakvo viđenje u snu: Anđeo Božji iziđe iz oltara, približi se njemu, i reče: Avrame, Avrame, ustani sa odra svoga! – A on mu odgovori: Bolan sam Gospode, i ne mogu da ustanem. – Onda ga Anđeo blago uze za ruku, i krotkim glasom reče mu: Bog se smilovao na tebe, i uklanja bolest tvoju od tebe, i daje ti blagoslov svoj, jer će žena tvoja roditi tebi sina, istog imena sa blaženstvom, obitalište Svetoga Duha; on će anđelski živeti na zemlji, i mnoge će privesti Bogu.
Bolesnik se prenu iz sna od tog vićenja, i odmah se oseti potpuno zdrav; i ustade ispunjen strahom i radošću, i stade hodati, i ispriča supruzi svojoj Sari sve što vide i ču od Anđela u viđenju. A da je to istina, potvrđivaše njegovo iznenadno potpuno ozdravljenje od teške bolesti. I oboje zablagodariše Bogu svemilostivom dobrotvoru svom. Potom zatrudne Sara u starosti, i kada dođe vreme, rodi muško dete, i nadenuše mu ime Makarije, što znači blaženi, i prosvetiše ga svetim krštenjem.
Kada dete odraste i postade punoletno, i dobro izuči Svete Knjige, roditelji, kao da zaboraviše šta je anđeo rekao u viđenju o njemu, htedoše da ga žene, iako on nije hteo. On se na sve moguće načine otimao, želeći da se venča sa jedinom besmrtnom nevestom: blaženim životom. Ipak se potčini roditeljskoj volji, ali sa jednom blagom namerom u duši. Svadba se obavi, i mladenci uđoše u ložnicu. Mladoženja Makarije se napravi kao da ga spopade neka iznenadna bolest, i ne dotače se neveste, već čist izađe iz ložnice. I svu nadu polažući u Boga, on samo k Njemu jedinome upiraše oči srca svoga, i moljaše My ce svom dušom da mu podari da se što pre odrekne sveta i postane monah. Jednoga dana desi se da neki njegovi rođaci pođoše u Nitrijsku goru, da otuda donese šalitru (= nitru), jer je tamo ima mnogo zbog čega se ta gora i naziva Nitrijska. Tada, po naređenju svojih roditelja, pođe sa njima i Makarije. I kada dođoše do Nitrijskog jezera, Makarije malo svrnu s puta, želeći da se odmori. I zaspa. I vide u snu jednog divnog čoveka, koji je blistao u svetlosti, i govorio mu: Pogledaj, Makarije, ova mesta u pustinji, i razgledaj ih, jer ti treba da se nastaniš u ovoj pustinji. – Čim viđenje prestade, Makarije se trže iz sna, i razmišljaše o onome što vide i što mu bi rečeno. I beše u nedoumici, šta to treba da znači. Jer u to vreme još ne beše pustinožitelja, osim Antonija Velikog, i Pavla Tivejskog negde u unutrašnjosti pustinje, za koga niko nije znao. Posle tri dana, Makarije se vrati iz Nitrije doma, i zateče svoju nevestu u strašnoj groznici, već na samrti. Ona i umre na njegove oči, i kao nevina devojka otide u život večni. Makarije toplo zahvali Bogu za ovo. I izvuče iz toga pouku za sebe, govoreći sebi: Makarije, pazi, i postaraj ce o duši svojoj, jer treba da i ti naskoro ostaviš ovaj život. – I Makarije se ni o čemu više ne brinjaše, već stalno odlažaše u hram Gospodnji, i čitaše Božanske Knjige. A roditelji, videći takav život njegov, ne usuđivahu se ni da pomenu pred njim žensko ime, nego se radovahu zbog celomudrenosti njegove. Avram, otac njegov, već beše veoma ostario, pa se i razbole. A izgubi i vid od starosti i bolesti. I blaženi Makarije služaše mu usrdno i brižljivo. Zatim se i prestavi starac, i bi pribran k pretcima svojim. A šest meseci po prestavljenju oca njegova Avrama, skonča u Gospodu i gospođa Sara, mati Makarijeva.
Pošto po hrišćanskom običaju sahrani svoje roditelje, Makarije postade potpuno slobodan, i razdavaše potrebitima sve što mu beše ostalo iza roditelja. Samo mu tuga pritiskivaše dušu, što nije imao kome da otkrije tajnu srca svog i da dobije upustvo kome da se obrati i ko da ga nauči bogougodnom životu. I moljaše se svim srcem Bogu, da mu pošlje dobrog nastavnika, koji bi mu pokazao put spasenja.
Utom dođe praznik jednoga svetitelja, koga su Makarijevi roditelji svečano proslavljali. Po ugledu na svoje roditelje, Makarije spremi obed, ne samo radi suseda nego naročito radi sirotih i ubogih. Stojeći tog dana u crkvi na molitvi, on ugleda jednog starog monaha gde uđe u crkvu. Vlasi mu behu sede, brada mu beše do pojasa, u licu beše bled od isposništva: pojava vrlo dostojanstvena i unutrašnji lik duše njegove beše ukrašen krasotama vrlina. Ovaj stari monah imao je ne mnogo daleko od tog sela svoju usamljeničku keliju na jednom usamljenom mestu. On se nije uopšte pojavljivao. A ovom prilikom Bog tako udesi, te on dođe u ovu seosku crkvu da se pričesti svetim Tajnama. Posle svete litrugije zamoli Makarije ovog inoka da svrati kod njega na obed. Po završenom obilnom ugošćenju, svi se raziđoše. A Makarije zadrža malo inoka, i izdvojivši se sa njim nasamo, on pade k nogama starčevim, i reče: Nemoj mi zabraniti, oče, da sutra dođem tvojoj česnosti, jer hoću da mi ti budeš dobri savetnik za život koji treba da vodim. – Starac mu odgovori: Dođi sinko, kada hoćeš. – I otide starac.
Sutradan Makarije ode starcu, i kaza mu sve tajne srca svoga, kako želi svom dušom da služi Gospodu, i moli starca da ga uputi šta treba da čini. A starac ga dušekorisnim razgovorima zadrža tog dana kod sebe. I na zahodu sunca prihvatiše se malo hleba i soli. Posle toga starac naredi Makariju da otpočine. Sam pak stade na molitvu, i imajući um gore, duboko u noći, on pade u ushićenje, i vide sabor belolikih monaha sa krilima, koji kružeći oko Makarija govorahu: Ustani, Makarije i počni službu naloženu ti od Boga! He odlaži je za drugo vreme, jer lenj čovek ne ratuje, a vredan dobija nagradu. – Videvši to, božanstveni starac ispriča izjutra Makariju. I ispraćajući ga reče mu: Sinko, što hoćeš da činiš, čini brže, jer te Bog poziva na spasenje mnogima. Stoga se otsada nemoj leniti na bogougodna dela! – I pošto ga mnogo pouči o molitvi i bdenju i postu, otpusti ga s mirom.
Vrativši se doma, blaženi Makarije razdade sirotinji sve što je imao, ne ostavljajući ništa za sebe. I pošto se u toku nekoliko dana oslobodi svih žitejskih briga, i sam postade siromah, dođe opet starcu, predajući sebe potpuno na slatku službu Gospodu. Starac s ljubavlju primi božanstvenog junošu Makarija, pokaza mu početke monaškog usamljeničkog molitvenog življenja, i nauči ga, doličnom monasima, rukodelju kako da plete kotarice, a nedaleko od sebe načini mu i keliju, jer je starac voleo da sam živi u Bogu. I odvede u tu keliju učenika, i dade mu potrebne zapovesti o molitvi, i o hrani, i o rukodelju.
Tako blaženi Makarije krenu s Bogom tesnim putem monaškog žitija. I iz dana u dan napredovaše u zakonu Gospodnjem. Posle nekog vremena episkop toga kraja dođe u to selo. I saznavši od žitelja toga sela za blaženog Makarija, pozva ga k sebi, i pošto je bila velika potreba postavi ga za sveštenika te crkve, iako je bio još mlad. No posle ne mnogo dana dotuži Makariju sveštenička služba, jer mu prekinu bezmolvije, molitveno usamljeničko tihovanje i on pobeže odande, i nastani se negde blizu jednog drugog sela. Tu mu se pridruži jedan prost pobožan čovek, i služaše mu: prodavao je njegovo rukodelje, i donosio mu hranu. A đavo, ne podnoseći da ga mlad monah gazi, ustajaše i ratovaše protiv njega raznovrsnim iskušenjima. Nekad mu vnušavaše nedolične pomisli, a nekada navođaše na njega priviđenja i strašila. Jer dok je Makarije bdio na noćnoj molitvi, đavo iz temelja potresaše keliju, a ponekad se u zmiju lretvaraše, i gmizeći po zemlji na njega navaljivaše. A blaženi Makarije, ograđujući sebe molitvom i krsnim znakom, ni u šta ne smatraše ova iskušenja, govoreći s Davidom: Neću se bojati strahote noćne, ni strele koja leti danju, ni pomora koji ide po mraku (Ps. 90, 5-6).
Pošto lukavi nije mogao pobediti nepobedivog, on izvede protiv njega ovakvo lukavstvo. Jedan žitelj toga sela imađaše kćer devojku, koju neki mladić prošaše sebi za ženu. Ali pošto beše siromah i priprost, roditelji ne okretahu glavu na mladića, ne želeći da svoju kćer dadu za njega. A devojka voljaše toga mladića. I raspaljeni uzajamnom ljubavlju, oni se potajno dadoše jedno drugome. I devojka zatrudne. I kada upita mladića, šta da kaže roditeljima; on imajući u sebi učitelja nevaljalstva, odgovori joj: Reci im, da ti je to uradio onaj pustinjak. – Ona posluša nečastivi savet, i naoštri jezik svoj kao zmija protiv nevinog monaha. A kada roditelji primetiše da je ona trudna, stadoše je tući i pitati s kim je pala. Ona odgovori: S pustinjakom vašim, koga vi smatrate za sveca. Jer kada jednom bejah izvan sela, i kada se približih mestu gde on živi, on me srete na putu i učini nasilje nada mnom. A ja od stida i straha nikome to nisam kazala dosada.
Ove reči njene kao neke strele raniše njene roditelje i rođake. I oni svi skupa poleteše na svetitelja, dotrčaše do njegove kelije, vičući i preteći, izvukoše ga iz kelije i tukoše dugo, pa ga sa sobom odvedoše u selo. A tamo sabraše polupane lonce, počađale grnce, drške od krčaga; povezaše ih, i obesiše o vrat Makariju. I tako ga vođahu po selu: strašno ga ismevajući, bijući, udarajući, kosu mu čupajući, nogama ga gazeći, i vičući: Ovaj monah silova našu devojku! Hajde, svi ga udarajte i bijte! – U tom se desi da tu prolažaše jedan čestit čovek, i kada vide šta se dešava, upita one što su to radili: Dokle ćete tući nevinog stranog monaha, ne ispitavši tačno, da li je istina što mu se pripisuje? Jer smatram da to nije istina, već je prosto kleveta. – Oni i ne obratiše pažnju na reči ovoga čoveka, nego produžiše svoje zlodelo. A onaj hristoljubac, koji Boga radi služaše Makariju, prodajući njegovo rukodelje iđaše iz daleka za Makarijem koga su vukli, stićaše se i plakaše, i ne mogaše odbraniti i oteti Makarija iz ruku onih koji su ga kao psi mnogi opkoljavali. A oni se okrenuše, pa i njemu stadoše pretiti, govoreći: Eto šta učini pustinjak kome ti služiš! – I tukoše Makarija motkama, dok ne zadovoljiše svoj bes i gnev. I ležaše Makarije polumrtav na putu. A roditelji one devojke govorahu: Nećemo ga pustiti, dok nam ne da jemce, da će izdržavati kćer našu, koja od njega zatrudne. – Makarije pak, jedva živ, reče onome koji mu služaše: Budi mi jemac, čoveče! – A on, gotov i da umre za njega, primi se jemstva, pa uze Makarija, i jedva ga odvede u njegovu keliju, jer ne mogaše ići od ljutih rana.
Pošto malo prezdravi, lati se rukodelja s velikom revnošću, govoreći sebi: Makarije, imaš ženu i decu, stoga treba dan i noć da radiš da ih hraniš. – I pravljaše kotarice, koje prodavaše čovek što mu služaše i dobijeni novac slaše devojci za izdržavanje. A kada dođe vreme da devojka rodi, postiže je pravedna kazna Božja, jer beše pravednika oklevetala za bezakonje, i ne mogaše da rodi. Mnogo dana i noći mučila se užasno, gorko jaučući od velikih bolova, jer dete nije moglo da izađe iz nje. A i roditeljima njenim se kidalo srce, videći je u takvim mukama, i ne znajući šta da rade, govorahu: Šta je ovo? – No tada devojka, i protiv volje svoje, kaza istinu, silno jaučući: Teško meni kukavnoj! Zaslužujem hiljade smrti, jer pravednika oklevetah, i slagah da me je on upropastio. A on je nevin. Mene je upropastio mladić, koji je želeo da me uzme za ženu.
Kada to čuše njeni roditelji i svi bližnji, zaprepastiše se, jer ih spopade stid i strah što nevinom monahu, sluzi Božjem, tolika zla naneše. I vajkahu se, govoreći: Avaj! teško nama! – Pronese se glas o tome po celom selu, i svi se slegoše, i staro i mlado, kući toga čoveka, i slušahu gde devojka govori da je pustinjak nevin. I svi osuđivahu sebe, i sami sebe nazivahu prokletima, jer su svi učestvovali u onom nemilosrdnom zlostavljanju svetitelja. I dogovoriše se svi sa roditeljima te devojke, da otidu sluzi Božjem, i s plačem pripadnu k nogama njegovim, moleći ga za oproštaj, eda ih ne bi postigao gnev Božji što su nevinome naneli nepravdu.
Čuvši to, sluga i jemac Makarijev, sav radostan otrča brzo k Makariju, i reče mu: Raduj se, oče Makarije, današnji dan nam je radostan i svetao, jer nekadanju sramotu Bog pretvori u slavu; i otsada sam ja slobodan od svoga jemstva, a ti si se pokazao bestrastan i pravedan i preslavan stradalnik. Jer nepravednicu onu, koja te okleveta i tolika ti zla pričini, postiže Božja kazna, te ne može da se porodi, i priznade da si ti nevin, a da joj je to uradio neki mladić. I eto, svi žitelji toga sela, i mlado i staro, hoće da dođu kod tebe s pokajanjem, da proslave Boga za celomudrenost tvoju i trpljenje tvoje, i da izmole oproštaj od tebe, da ih ne bi postigla neka kazna Božja što ti toliko zlo naneše.
Kada to ču smirenoumni Makarije, bi mu teško, jer nije želeo poštovanje i slavu ljudi. Milije mu beše primati od ljudi sramotu nego počasti. I čim pade noć, on se diže i pobeže odatle. I otide najpre u Nitrijsku goru, gde je ono nekada spavao i imao u snu viđenje. Tu prožive tri godine u jednoj pećini. Zatim otide kod Antonija Velikog, koji se podvizavao na Faranskoj Gori, jer je slušao o njemu još dok je u svetu bio, i želeo je da ga vidi. Prepodobni Antonije ga s ljubavlju primi. I Makarije postade njegov bliski učenik, i prožive pored prepodobnoga dosta vremena, učeći se od njega savršenom žitiju u vrlinama, i ugledajući se u svemu na oca svog.
Zatim ga prepodobni Antonije otpusti, i on otide u Skitsku pustinju na naročiti život. I pokaza mnoge podvige, i toliko uspe u monaštvu da prevaziđe drugu bratiju. I nazivahu ga bratija „mladi starac“, jer u mladim godinama pokaza staračko žitije. A ca demonima vođaše borbu i danju i noću. Jer ponekad se oni otvoreno preobražavahu u razna obličja i priviđenja, kao naoružani ratnici na konjima, koji trče u bitku. I žestoko napadahu na njega sa grajom, hukom i strahovitom bukom, pokušavajući da ga ubiju. Ponekad pak nevidljivo mu navođahu razne strasti sa nečistim pomislima, i mučahu se da pomoću svakovrsnih lukavstava potkopaju i razore tvrđavu, Hristom osnovanu. Ali nikako ne mogahu da naškode junačkom borcu, koji svu nadu položi u Boga, i davidski govoraše: Oni su naoružani, i na konjima, a ja ime Gospodnje prizivam, da ih saplete i obori (Ps. 19, 8.9); ja ću Boga učiniti svojom silom, i On će uništiti neprijatelje moje demone koji mi dosađuju.
Jedne noći dok je blaženi spavao, opkoliše ga mnogi demoni, budeći ga i govoreći mu: Ustani i pevaj s nama! nemoj spavati! – A prepodobni, prozrevši lukavstvo njihovo, ne htede ustati nego im reče: Idite od mene prokleti u oganj večni, pripremljen ocu vašem Satani i vama! – Oni mu rekoše: Ti huliš na nas, odgovarajući nam tako nepravično. – Koji to od demona ikoga pobuđuje na slavljenje Boga, ili upućuje na vrlinu? – A oni, iako mu mnogo govorahu da ustane, ne uspeše da ga dignu. Tada, ne podnoseći što ih on toliko potcenjuje, razjareni skočiše svi na njega i stadoše ga tući. A svetitelj zavapi: Hriste, pomozi mi, i izbavi me od ovih što me opkoliše, jer me opkoliše kao psi mnogi, i razjapiše čeljusti svoje na me. – I tog časa svi demoni iščezoše s hukom.
Jednom prilikom prepodobni nakupi u pustinji palmove grančice za pletenje kotarica. I kad ih nosaše u keliju, srete ga na putu đavo sa srpom, i htede da ga udari, ali ne mogade. I reče mu: Veliku muku imam od tebe, Makarije, jer ne mogu da te savladam. Eto, sve što ti radiš, radim i ja: ti postiš, i ja uopšte ne jedem; ti bdiš, i ja nikada ne spavam. Ima samo jedno čime me pobeđuješ. – A šta je to? upita ga Makarije. – Tvoje smirenje, odgovori đavo, i zbog njega ti ne mogu ništa.
Kada blaženom Makariju beše četrdeset godina, on dobi od Boga dar isceljivanja i proroštva i vlast nad nečistim dusima. I udostojen svešteničkog čina, ava postade otac onima koji življahu u Skitu. O njegovoj hrani i piću, i kako se postio, ne treba mnogo ni govoriti. Jer se tamo niko ni od najlenjivijih monaha ne prejedaše, niti ko iziskivaše neka bolja jela. I to sa dva razloga: prvo, zbog velike oskudice na tom mestu u onome što je potrebno; i drugo, zbog božanstvene revnosti mnogih tamošnjih otaca, od kojih se svaki starao da u isposničkom životu druge podražava, pa čak i prevaziđe.
O drugim pak podvizima ovog nebeskog čoveka Makarija, pričaše se među ocima da je um njegov neprestano bio uznesen k Bogu, i da je umom svojim veći deo vremena bio priljubljen uz Boga nego uz stvari ovoga sveta. A pohađaše oca i učitelja svog, Antonija Velikog, i vođaše s njim duhovne razgovore, i mnoge pouke od njega dobijaše. A bi udostojen sa još dvojicom učenika Antonijevih da prisustvuje blaženoj končini Antonijevoj, i dobi od Antonija kao najbogatije nasledstvo štap, kojim je Antonije pri putovanju podržavao svoje nemoćno telo, iznureno starošću i isposničkim podvizima. A ca štapom dobi i dvostruko duh Antonijev, kao Jelisej od Ilije.
Prepodobni Makarije činio je i divna čudesa. Vreme je da se što i o njima kaže. – Jedan greholjubivi Egipćanin raspali se grehovnom željom prema jednoj lepoj tuđoj ženi. No pošto je ne mogaše skloniti na preljubu zbog njene celomudrenosti i čistote, i zbog njene ljubavi prema mužu, to on ode jednome vračaru. I zamoli vračara da učini da ta žena, ili zavoli njega, ili da je muž omrzne i najuri. Nagrađen bogato od ovog Egipćanina, vračar pristade. I onda upotrebi svoja uobičajena lukavstva, trudeći se da raznim činima navede celomudrenu ženu na preljubu. Ali ne uspe u tome, jer žena beše nepokolebljiva duha i čvrste volje. Onda vračar učini ovo: omađija oči svih koji je pogledaju tako, da svakome ona izgleda kobila a ne žena. – I kada njen muž dođe doma, i vide mesto nje kobilu, on se zaprepasti i zbuni šta je to, jer kobila ležaše na njegovoj postelji. On joj se obrati rečima, ali ne dobi od nje odgovor, samo gledaše gde se ona ljuti. Ipak je znao da je to njegova žena, i prozre u tome đavolju pakost da su rđavi ljudi učinili da ona izgleda kao kobila. Zbog toga se veoma ožalosti, i plakaše. Onda pozva sveštenike i pokaza im ženu svoju. Ali ni oni ne mogoše objasniti šta se to desilo s njom, kako je i radi čega pretvorena u kobilu. Jer i njihove oči, kao opčinjene, gledahu u njoj kobilu. A ona, kako se to s njom desi, ne okusi nikakvu hranu, ni sena kao kobila, ni hleba kao ljudsko biće. Tada pade njenom mužu na pamet da je vodi u pustinju prepodobnom ocu Makariju. I pošto joj kao kobili metnu uzdu, povede ženu svoju u životinjskom obliku. I kada se približi keliji prepodobnoga, bratija koji behu napolju stadoše negodovati na njega što hoće da sa konjem uđe u manastir. A on im reče: Dođoh ovde, da ova životinja dobije milost od Gospoda molitvama svetog Makarija. – Upitan od inoka, kakvo joj se zlo desilo, on odgovori: Ovu životinju koju vidite, to je moja žena. Ali kako se pretvori u životinju, ne znam; i već je treći dan kako ništa ne jede. – Čuvši to, bratija otidoše i izvestiše svetitelja, kome to već beše otkriveno, i on se moljaše Bogu za nju. Obaveštavajućn ga o tome, oni dovedoše i samu životinju da mu je pokažu. A on im reče: Vi ste sami životinje, jer imate životinjske oči. A ona je onakva žena kakva je i sazdana, i njena se priroda nije promenila u nešto drugo, samo tako izgleda vašim očima koje su opčinjene mađijama. – Tada svetitelj osveti vodu, i izli je na njenu glavu moleći se. I tog časa učini te se žena pokaza u svom prvobitnom obliku, i svi gledajući je videše da je žena ljudskoga lica. I naredi te joj dadoše da jede. I tako je potpuno isceli. I prinesoše blagodarnost Bogu i muž i žena i svi koji videše ovo divno čudo. A svetitelj pouči ženu da često ide u svetu crkvu i pričešćuje se svetim Tajnama Hristovim. Jer reče ženi, ova napast te je snašla što se već pet nedelja nisi pričestila božanskim Tajnama. – Pošto tako pouči i posavetova oboje, otpusti ih s mirom. – Isto tako molitvom isceli i jednu devojku, od čarobnjaka pretvorenu u magaricu, koju njeni roditelji behu doveli svetitelju. A drugu devojku, koja beše sva u ranama po kojima gmižahu crvi, isceli pomazavši je jelejem.
Mnogi posetioci dosađivahu prepodobnom Makariju. Jedni su mu dolazili radi molitve i blagoslova, i radi korisnih saveta, a drugi radi isceljenja. Zbog toga svetitelj iskopa ispod svoje kelije pećinu duboku oko pola stadije, u koju se skrivaše od posetioca koji su mu dolazili u nevreme i narušavali mu bogomislije i molitvu.
Blaženi Makarije je imao toliku blagodat od Boga, da je i mrtve vaskrsavao. Jeretik neki Jerakit, koji je govorio da nema vaskrsenja mrtvih, dođe iz Egipta, i svojim učenjem smućivaše bratiju u pustinji. On poseti i prepodobnog Makarija. I pred velikim skupom bratije prepiraše se s njim o veri; i ismevaše prosto izražavanje svetiteljevo, jer sam beše krasnorečiv. A kada svetitelj vide da su bratija pokolebana u veri, reče jeretiku: Kakva je korist prepirati se rečima, kada to više škodi slušaocima nego što koristi? Hajdemo na groblje, gde su sahranjeni umrla u Gospodu bratija naša, i kome od nas Gospod da da vaskrsne mrtvaca iz groba da svi vide, onoga je vera prava i od Boga posvedočena. – Ovaj predlog prepodobnoga dopade se svoj bratiji, i odoše na groblje. Tada Makarije predloži Jerakitu, da dozove iz groba jednog mrtvaca. A on odgovori: Ti najpre učini to, jer si ti to predložio. – Onda se Makarije dade na molitvu pred Gospodom, i pošto se dugo molio, podiže oči svoje k nebu i reče: Ti Gospode, sam pokaži čija je vera bolja. A to ćeš pokazati, kada narediš da ustane jedan ovdašnji mrtvac. – Rekavši to, on pozva po imenu jednoga brata koji nedavno beše sahranjen, i odmah mrtvac odgovori iz groba, A bratija brzo otkopaše grob, i nađoše vaskrslog brata, i razdrešivši poveze što behu na njemu, izvedoše ga živa. – Kad Jerakit to vide, veoma se prepade, i naže da bega. Sva ga bratija pojuri kao vraga, i oteraše ga daleko od toga kraja.
Prepodobni Makarije vaskrse i drugog mrtvaca. O tome ava Sisoje priča ovo: Bejah u skitu sa ocem Makarijem, i nastade vreme žetve. Tada nas sedmoro odosmo i najmismo se da žanjemo. I jedna udovica sabiraše klasje za nama i neprestano plakaše. A Makarije dozva gospodara te njive i upita ga: Šta je ovoj starici te neprestano plače? – A on ispriča Makariju kako muž njen uze zalog od jednog čoveka, i iznenada umre, ne rekavši joj gde ga je ostavio, i sada gospodar toga zaloga hoće da nju i decu njenu uzme kao robinju. Reče mu Makarije: Kaži joj da dođe k nama u podne kada se odmaramo. – I kada ta udovica dođe u podne, upita je starac: Zašto neprestano plačeš?
- Ona mu odgovori: Muž moj umre iznenada, a bio je od jednoga čoveka uzeo zlato na čuvanje, i nije mi kazao gde ga je sakrio.
- Starac joj reče: Hajde, pokaži nam grob svoga muža. – I uzevši bratiju, pođe sa njom. A kad dođoše do groba, reče starac udovici: Idi domu svom. – I pošto se pomoli Bogu. starac viknu mrtvaca, pitajući ga: Gde si ostavio tuđe blago? – A on odgovori iz groba: Sakrih ga y domu mom ispod nogara postelje moje. – Reče mu starac: Zaspi opet do vaskrsenja. – A bratija, videvši to, od straha pripadoše k nogama njegovim. Starac im reče: Ovo bi ne zbog mene, jer sam ja ništa, nego zbog udovice i siročadi njene učini Bog ovo. Ovo pak znajte: Bog hoće da duša bude bezgrešna, i ona dobija što god ište od Njega.
- Onda otide i kaza udovici gde se nalazi blago. I ona ga uze i odnese sopstveniku, i oslobodi ropstva sebe i decu svoju. I svi koji čuše to, proslaviše Boga.
Prepodobni Makarije vaskrse i trećeg mrtvaca. O tome piše prezviter Rufin ovako: Jednom se u okolini dogodi ubistvo. I okriviše za to jednog nevinog čoveka. On pobeže u keliju svetoga. I dođoše po njega, i htedoše da ga odvedu kao ubicu, i predadu sudu. No on se kunjaše i zaklinjaše da je nevin u krvi ubijenoga, ali oni tvrđahu da je kriv. I pošto se dugo prepirahu i svađahu, Makarije upita: Gde je ubijeni sahranjen? – I ustavši, otide s njima na grob njegov. I preklonivši kolena, moljaše se dugo. Zatim reče prisutnima: Sada će Gospod pokazati da li je ovaj čovek zaista kriv u ubistvu, kako to vi tvrdite. – I gromko viknu ubijenoga po imenu, i on se odazva iz groba. I svetitelj mu reče: Zaklinjem te verom Hristovom, da nam kažeš, da li te je ovaj čovek ubio? – A on sasvim jasno odgovori iz groba, da ga taj čovek nije ubio, i da ga na pravdi Boga okrivljuju. Zaprepašćeni ovakvim čudom, svi prisutni padoše na zemlju. Zatim pripadoše k nogama svetiteljevim, i moliše ga da opet upita mrtvaca u grobu, da im kaže ko ga je ubio. Tada prepodobni reče: To neću da ga pitam, jer mi je dosta da nevinog spasem od napasti; a da krivca predajem sudu, to nije moje.
Jednom dovedoše prepodobnom jednoga mladića. Dovede ga majka plačući, jer sin njen beše besomučan. A beše vezan, i držahu ga dva čoveka. Mladić imađaše u sebi demona proždrljivosti. Jeo je po tri velika hleba, i pio po veliko vedro vode, pa sve to povraćao kao neku paru i dim, jer su u njemu kao u vatri sagorevali hrana i piće. A kada mu majka ne bi davala da tako mnogo jede i pije, on bi često jeo svoju pogan i pio svoju mokraću. Zbog toga majka njegova plačući moljaše prepodobnog Makarija, da se smiluje na njenog sina i da ga isceli od takve besomučnosti. I prepodobni se stade usrdno moliti Bogu za njega. I posle prvog i drugog dana bi lakše mladiću, i tražaše manje da jede. Onda svetitelj upita njegovu majku: Koliko hoćeš da tvoj sin jede? Ona odgovori: Deset litre hleba. – A svetitelj, prekoravajući je reče joj: Ženo, zašto tako mnogo tražiš? – Pošto je blaženi sedam dana postio i molio se za mladića, izagna iz njega demone, i učini da mu bude dosta tri litre hleba dnevno. I još mu naredi da ne provodi život u lenosti, nego da radi svojim rukama. I tako blagodaću Božjom predade potpuno zdravog mladića majci njegovoj, i otpusti s mirom.
Jednom prilikom krenu prepodobni iz Skita u Terinut, i usput zanoći na nekom neznabožačkom groblju. A tu behu stare kosti. On uze jednu i metnu je sebi pod glavu. Videvši takvu smelost njegovu, demoni se naljutiše na njega, i želeći da ga uplaše, povikaše ženskim glasom: O, ti, idi u kupatilo da se okupaš! – A drugi demon odazva se iz mrtve kosti što beše pod starčevom glavom, govoreći: Na meni leži jedan stranac, te ne mogu da dođem. – Starac se ne uplaši, nego smelo udaraše kost onu, govoreći: Ustani i idi, ako možeš. – Kada to čuše demoni, povikaše gromko, govoreći: Zaista si nas pobedio! – i utekoše posramljeni.
Hodeći po pustinji, ava Makarije nađe suhu lobanju ljudsku gde leži na zemlji. On je štapom prevrnu, i učini mu se kao da iz nje dođe neki glas. I upita je starac: Ko si? – Lobanja odgovori: Ja bejah poglavica idolskih žrečeva koji su na ovom mestu živeli. A ti si ava Makarije ispunjen Duhom Božjim, jer čim se sažališ na one što su u mukama i pomoliš se, oni osećaju neko olakšanje. – Upita starac: A kakva je ta vaša olakšica ili muka, reci mi? – Lobanja odgovori jecajući: Koliko je daleko nebo od zemlje, tako je veliki oganj, u kome se mi nalazimo, odasvud paljeni od glave do pete. I ne možemo da vidimo lice jedan drugome. A kada se ti moliš za nas, onda vidimo jedan drugoga delimično. I to nam biva umesto olakšice. – Čuvši to, starac zaplaka, i reče: Teško danu u koji čovek prestupi zapovest Božju. – I opet upita onu lobanju: Ima li koja druga veća muka? – Lobanja odgovori: Postoje ispod nas druge muke mnogo dublje. – I kada starac upita: Ko se nalazi u tim tako dubokim mukama? kost odgovori: Mi koji nismo znali Boga, ipak osećamo pomalo milosrđe njegovo. Ali oni, koji su poznali Boga, pa Ga se zatim odrekli, i nisu zapovesti njegove držali, muče se ispod nas u vrlo strašnim i neiskazanim mukama. – Tada sveti Makarije uze onu lobanju, zakopa je u zemlju, i otide.
Posle toga prepodobni starac življaše odvojeno u jednoj keliji u velikoj pustinji, a manastir beše niže od njega u drugoj pustinji i imađaše mnogo monaha. Sedeći jednom kraj puta, starac vide đavola gde ide u obliku čoveka, a na sebi imađaše dlakavu odeću, i o svakoj dlaci visaše po tikvica. I upita ga starac: Kuda ideš, nevaljalče? – On odgovori: Idem da iskušavam bratiju. – Upita ga starac: A što će ti te tikvice što nosiš? – Odgovori đavo: Nosim bratiji jestiva. – Starac upita: Je li u svima njima jestivo? – On odgovori: Da. Jer ako se nekom ne dopadne jedno, ponudiću mu drugo, i sva redom, tako da svaki dobije po jedno. – Rekavši to, đavo otide. A starac ostade kraj puta dok se đavo ne vrati. I kad se ovaj vrati, upita ga: Je si li dobro prošao? – On odgovori: Rđavo; kakvo mi dobro? – Starac ga upita: Zašto? – On odgovori: Zato što svi monasi behu zli prema meni i protivni, i niko me ne primi. – Starac upita: Zar među njima nemaš nijednoga prijatelja? – Bavo odgovori: Imam samo jednoga monaha, koji me sluša; i kada dođem k njemu, on se vrti preda mnom kao čigra. – Upita starac: Kako se zove taj monah? – Teopempt, odgovori đavo, i otide.
Onda ava Makarije ustade i pođe u donju pustinju u taj manastir. I kad čuše bratija, iziđoše mu s palmovim grančicama. I svaki spremaše svoju keliju, držeći da će starac svratiti kod njega. A on upita: Ko je Teopempt? – Pokazaše mu ga, i on uđe k njemu u keliju. I Teopempt ga primi kao oca, radujući se. I kada stadoše nasamo razgovarati, upita ga starac: Kako živiš, brate? On odgovori: Molitvama tvojim dobro. Starac upita: He dosađuju li ti neke rđave pomisli? – Sada mi je dobro, odgovori brat, jer se stiđaše da ispovedi svoje sramne pomisli. Tada starac reče: Eto, ja, koliko godina postim i podvizavam se i svi me uvažavaju, ali meni i u ovim staračkim godinama još dosaćuje nečisti duh bluda. Na to Teopempt reče: Zaista oče, mnome vlada duh bluda. – A starac ga raspitivaše i za druge misli koje upropašćuju dušu njegovu. I brat ih sve ispovedi. Zatim prepodobni upita brata: Kako postiš? On odgovori: Do tri sata popodne. Svetitelj mu reče: Posti do večera, i gladuj, i uči se od Evanđelja i od drugih Svetih Knjiga da svagda upražnjavaš bogomislije. I ako ti naiđe rđava iomisao, ne primaj je; i neka ti se um nikada ne vuče po zemlji dole, nego uvek gledaj gope, i Bog će ti pomoći.
Pošto tako učvrsti brata, otac Makarije ode u svoju pustinju. I kada seđaše kraj puta, opet ugleda onog istog đavola gde ide, i upita ga: Kuda ideš? Bavo odgovori: Idem da iskušavam bratiju. – Rekavši to, prođe. A kada se opet vraćaše otuda, upita ga svetitelj: Kako su bratija? Đavo odgovori: Svi se pokazaše zli prema meni. Pa i onaj što mi ranije beše prijatelj i slušaše me, sad se pokvario, i neće da čuje za mene. On se najgore pokazao. I zakleh se da tamo više ne idem, osim posle dugo vremena. Rekavši to, otide. A svetitelj se povrati u svoju keliju.
Jednom dođoše prepodobnom Makariju u Skit dva mlada stranca, jedan bradat a drugi ćosav, i zapitaše ga: Gde je kelija oca Makarija? A on reče: Šta hoćete od njega? Odgovoriše: Slušali smo o njemu i o životu otaca što su u Skitu, i dođosmo da ga vidimo. Reče im starac. Ja sam. A oni mu se pokloniše do zemlje, govoreći: Želimo da ovde ostanemo. Starac pak, videći da su još mladi, i da su od bogatih, reče: He možete ovde ostati. Odgovori mlađi: Ako nam ne daš da ovde ostanemo, mi ćemo otići na drugo mesto. A starac pomisli u sebi: Zašto da ih teram? Sablazniće se. Primiću ih, dakle, jer će ih sam pustinjački trud naterati da beže odavde. I reče im: Dobro, ostanite, i načinite sebi kolibu, ako možete. I dade im sekiru, i kotaricu punu hleba, i soli. I odvevši ih daleko, pokaza im mesto na jednoj suroj steni, i reče: Tu načinite sebi kolibu, pošto prethodno dovučete drva iz šume, i onda tu živite. – Jer smatraše starac da će oni pobeći od truda. A oni ga upitaše: Šta rade monasi? Starac reče: Pletu vrvce od palmovih grančica, i prave od njih kotarice. Tako radite i vi, pa kotarice dajte crkvenjacima, oni će prodavati, i donositi vam hleba i soli. – I prepodobni otide od njih. A oni s velikim trpljenjem rađahu što im beše zapoveđeno, i tri godine ne dođoše k ocu Makariju.
Setivši se ove dvojice mladića, otac Makarije reče u sebi: Šta li oni rade, te ne dolaze k meni da pitaju za pomisli svoje? Drugi dolaze izdaleka, a ovi žive bliže i ne dolaze. – Jer ta dva brata nisu odlazili nikome, samo su ćutke odlazili u crkvu radi pričešćivanja svetim Tajnama. Starac se pomoli Bogu, posteći jednu sedmicu, da mu otkrije šta oni rade. I posle toga otide k njima da vidi kako žive. I kad kucnu na vrata, oni otvoriše, i ugledavši čoveka Božjeg pokloniše mu se do zemlje. A starac, pošto satvori molitvu, sede. Stariji dade znak mlađem da izađe, a sam sede i stade plesti kotaricu, ne govoreći ništa. I u tri sata kucnu mlađi i uđe, i skuva mado čorbice, postavi trpezu, metnu tri parčeta hleba, i ostade stojeći i ćuteći. Starac reče: Hajdete da jedemo. – I jedoše, i zahvališe Gospodu. I mlađi donese vode, te piše. A kada pade veče, upitaše oca: Hoćeš li da ideš, oče? On im odgovori: Neću, nego ću ovde noćiti. – I prostreše za njega rogozu u jednom uglu ćelije, a y drugom uglu postaviše drugu rogozu za sebe. Nastade noć, i oni otpočinuše. A sveti Makarije se moljaše Bogu da mu otkrije njihovu vrlinu. I otvori se krov na kolibi, i sinu svetlost. A ona dva brata ne videše svetlost, i mišljahu da starac spava. Stariji drmnu mlađeg, i ustadoše oba; i opasavši se, podigoše ruke k nebu, i moljahu se tajno. I vide prepodobči gde demoni kao muve nasrću na mlađeg, i jedni hoće da mu sednu na usne, drugi na oči. A Anđeo Božji stajaše sa plamenim mačem i branjaše ga i odgonjaše od njega demone. Starijem pak demoni se ne mogahu ni približiti. A u zoru oni oba opet otpočinuše. Prepodobni Makarije se napravi kao da se trže od sna, i svi ustadoše. I stariji brat upita: Oče, hoćeš li da čitamo dvanaest psalmova? Starac odgovori: Da. I najpre pevaše mlađi; i posle svakog stiha izlažaše iz njegovih usta plamena sveća i uzlažaše na nebo. Onda stade stariji pevati, i iz njegovih usta izlažaše plamen kao mlaz i dosezaše do neba. A pošto završiše psalmopjenije, starac im na rastanku reče: Molite se za mene! A oni mu se ćutke pokloniše do zemlje. I otide od njih ava. I bi mu jasno, da je stariji savršen u vrlini, a da se sa mlađim još bori đavo. I posle ne mnogo dana usnu u Gospodu stariji, a tri dana posle njega prestavi se i mlađi. I kada su neki oci dolazili kod ave Makarija, on ih je vodio u kolibu ona dva brata, i govorio: Hodite da vidite mesto, na kome su se podvizavali velike sluge Hristove.
Jednom kada se prepodobni molio Bogu, dođe mu glas govoreći: Makarije, još nisi dostigao visinu dveju žena što zajedno žive u obližnjem gradu. – Čuvši to, starac uze svoj štap, i otide u spomenuti grad. I našavši njihov dom, kucnu u vrata, i odmah izađe jedna od njih, i primi ga s velikom radošću. Dozvavši ih obadve, starac im se obrati ovako: Zbog vas sam toliki put potegao: došao sam iz daleke pustinje, da bih saznao dela vaša. Recite mi ih, ne skrivajući ništa. – A žene odgovoriše starcu: Veruj nam, sveti oče, da ni prošle noći ne besmo slobodne u postelji od muževa naših. Kakva onda dela tražiš od nas? – A starac nastojavaše moleći ih, da mu otkriju način svoga života. I one, nemajući kud, rekoše: Mi smo rođake, jer smo se udale za dva brata. I živeći zajedno petnaest godina u jednom domu, mi nismo jedna drugoj rekle nijednu rđavu ili ružnu reč, niti smo se svadile. I sve do sada živimo u svetu. Besmo se dogovorile da ostavimo svoje telesne muževe, i da otidemo među svete deve koje Bogu služe, ali ne mogosmo umoliti svoje muževe, da nas puste, mada smo ih sa mnogim suzama molile i preklinjale. Pošto nam se ne ispuni ta želja, mi se zavetovasmo pred Bogom i među sobom, da sve do smrti svoje ne reknemo nijednu svetovnu reč. – Čuvši to, sveti Makarije reče: Zaista, Bog ne traži ni deve, ni udate, ni monahe, ni mirjane, već dobru volju, i nju prima kao samo delo, i svakome po njegovoj dobroj volji daje Svetoga Duha, koji dejstvuje i rukovodi životom svakoga koji hoće da se spase.
U dane ovog prepodobnog Makarija Egipatskog zasija vrlinama u tim istim pustinjama drugi Makarije: prepodobni Makarije Aleksandrijski, koji beše prezviter manastira zvanog Kelije. To mesto, zvano Kelije, nalazilo se u pustinji između Nitrije i Skita. Ovaj blaženi Makarije Aleksandrijski često je posećivao svetog Makarija Egipatskog, i oni su mnogo puta zajedno putovali po pustinji, jer su imali veliku ljubav jedan za drugog. A kada se u ta vremena zacari zločestivi Valent, arijanac, nastade veliko gonjenje na pravoslavne. Jer u Aleksandriju dođe neki Lukije, episkop arijanski, sa velikom vojskom, i otera sa prestola blaženog Petra episkopa, koji beše posle svetog Atanasija Velikog. Lukije posla vojsku da i iz pustinje proteraju sve svete oce, a najpre obadva Makarija. Njih obojicu utovariše u lađu i odvedoše na neko daleko ostrvo, na kome beše nepoznat Hristos Bog, a obožavahu se idoli kao bogovi. Na tom ostrvu beše u idolskog žreca kći besomučna. Ona oseti dolazak svetih Makarija, i drugih prepodobnih otaca sa njima, i potrča im u susret vičući: Zašto dođoste ovde, jer je ostrvo ovo naše staro obitalište? – A oni satvorivši molitvu, isteraše demona iz nje, i potpuno je ozdraviše. Kada to vide njen otac, idolski žrec, odmah poverova u Hrista i krsti se. Isto tako i svi žitelji toga ostrva primiše svetu veru i svoje idolište pretvoriše u svetu crkvu. Kada to saznade zločestivi episkop Lukije, zastide se što je tako velike oce prognao iz njihovih obitelji, i posla potajno te vrati obadva blažena Makarija na njihova mesta, i sve ostale oce što behu s njima. I opet svetog Makarija Egipatskog primi Skitska pustinja, a Aleksandrijskog – Kelije.
Prepodobnom ocu našem Makariju Velikom Egipatskom sa svih strana dolažahu mnogi: jedni radi pouke i duhovne koristi, a drugi radi isceljenja. I mnoštvo bolesnika sticahu se k njemu. Zbog toga bi potrebno da se podigne gostoprimnica, kako bi u njoj stanovali posetioci i bolesnici. I on podiže gostoprimnicu. I svakog dana pomazujući svetim jelejem po jednoga bolesnika, isceljivaše ga i otpuštaše. Nije odmah isceljivao sve, da bi se zadržali kod njega koji dan, te pored isceljenja tela dobijali i isceljenje duše, slušajući njegove bogonadahnute pouke. A odredi jednog od bratije da služi u gostoprimnici. No ovaj, potstaknut od demona, podade se strasti srebroljublja, i od onoga što je bilo određeno za sirotinju on skrivaše po nešto za sebe. Prepodobni Makarije ga savetovaše, govoreći mu: Brate Jovane, poslušaj me, i primi moj savet koji će ti biti od koristi. Tebe kuša duh srebroljublja, jer mi tako bi otkriveno o tebi. I znam, ako poslušaš moj savet i prekineš sa tim rđavim delom, uspećeš u delima Božjim, i proslavićeš se na ovome mestu, i bolest se neće približiti telu tvom i skončaćeš u strahu Božjem. A ako ne poslušaš završićeš kao Gijezije, razbolećeš se od gube. No Jovan ne posluša svetitelja, i ne prestade sa svojom rđavom navikom. On i dalje prisvajaše sebi od onoga što beše određeno za sirotinju, robujući srebroljublju, koje Judi stavi omču na vrat. I na petnaest ili dvadeset godina posle prestavljenja svetog Makarija, Jovan se razbole od gube, i celo mu telo beše pokriveno ranama. I tako on pogubi ne samo prigrabljeni novac, nego i dušu svoju nesrećnu.
Kad je jednom prilikom prepodobni putovao iz Skita u Nitrijsku Goru, i kad već beše blizu, reče svome učeniku: Pohitaj malo ispred mene. – Požurivši, učenik srete jednog idolskog žreca, koji je brzo išao i nosio jedno veliko drvo. A brat povika k njemu: Ej ti demone, kuda ideš? – Žrec se zaustavi, i silno ga izbi, i ostavi ga jedva živa, i žurno produži put. Malo dalje putem srete ga ava Makarije, i reče mu: Spasavaj se, trudoljupče, spasavaj se! A on se začudi, i upita oca: Kakvo dobro vidiš u meni, te me takvim rečima pozdravljaš? – Starac odgovori: Vidim da si trudbenik. – Žrec reče: Od tvojih reči, oče, obuze me milina, jer osetih da si Božji čovek. A jedan drugi inok srete me malo pre, i uvredi me, i ja ga izbih namrtvo. – I pripade žrec k svetitelju, i grleći mu noge reče: Neću te ostaviti, oče, dok me ne načiniš hrišćaninom i inokom. – I pođe sa svetim Makarijem. I kad odmakoše, nađoše brata gde leži na putu jedva živ, uzeše ga i odneše u crkvu, koja se nalazi u Nitrijskoj Gori. A kada nitrijski oci videše gde sa prepodobnim Makarijem ide idolski žrec začudiše se. I pošto žreca krstiše, zamonašiše ga. I zbog njega mnogi jelini postadoše hrišćani. I govoraše ava Makarije: Rđava reč i dobre ljude čini rđavima, a dobra reč i rđave ljude čini dobrima.
Kada se jednom prepodobni Makarije nalazio u obitelji ave Pamva, rekoše mu starci: Oče, reci bratiji koju pouku. – A on im odgovori: Oprostite mi, još nisam monah, ali sam video monahe. Jer kada sam jednom sedeo u svojoj keliji u Skitu, pojavi se u meni misao da idem u unutrašnjost pustinje, da tamo vidim nešto. I sa tom mišlju ja sam se borio pet godina, bojeći se da to nije neko iskušenje od demona. Ali pošto me ta misao ne napuštaše ja otidoh u udaljenu pustinju, i nađoh tamo baruštinu i usred nje ostrvo. I dođoše zveri pustinjske da piju vode, i među njima ugledah dva naga čoveka, i telo se moje uplaši, jer mišljah da su to duhovi. A oni, kad me videše uplašena, rekoše mi: He boj se, jer i mi smo ljudi. Ja ih upitah: Odakle dođoste u ovu pustinju? Odgovoriše mi: Mi smo iz opštežića; i dogovorismo se te dođosmo ovde. I već je trideset godina kako smo napustili obitelj. Jedan je od nas Egipćanin, a lrugi Libijac. – I upitaše me: Kako je sada u svetu? Je li zemlja kao obično plodorodna? Ja im odgovorih: Da. I opet ih upitah: Kako mogu biti monah? – Oni mi odgovoriše: Ako se čovek ne odreče svega što je u svetu, ne može biti monah. – I rekoh im: Slab sam, i ne mogu da budem kao vi. – Oni mi rekoše: Ako ne možeš da budeš kao mi, onda sedi u keliji, i oplakuj grehe svoje. – I opet ih upitah: Za vreme zime, zar se ne smrzavate? i za vreme letnjih žega, zar sunce ne opaljuje tela vaša? – A oni odgovoriše: Bog je tako udesio, da zimi ne patimo od mraza, ni leti od žege. – Zato vam rekoh, braćo, da još nisam postao monah, ali sam video monahe.
Neki oci upitaše avu Makarija: Zašto si tako suv? – Jer ne samo kada se postio, nego i kada je jeo, telo njegovo vazda beše suvo. Odgovori im starac: Čarkač, kojim se čarkaju drva i suvarci na vatri, uvek se ognjem opaljuje; tako i čoveku, ako um svoj pogruzi u strahu Božjem i stalno razmišlja o Strašnom sudu i ognju gejenskom, sam taj strah jede telo njegovo i suši kosti njegove. – Opet ga upitaše bratija: Oče, kako treba da se molimo? Odgovori im starac: Nisu potrebne mnoge reči, nego treba podignuti ruke i govoriti: Gospode, kako hoćeš i kako znaš, pomiluj me! – A ako naiđe iskušenje, treba govoriti: Gospode, pomiluj! – I Gospod zna šta je nama na korist, i učiniće s nama po milosti Svojoj.
Ava Isaija reče avi Makariju: Kaži mi koju pouku, oče. Starac mu reče: Begaj od ljudi. Upita ga ava Isaija: A šta to znači begati od ljudi? Starac mu odgovori: Sedi u svojoj keliji, i oplakuj grehe svoje. – A učeniku svome Pafnutiju reče: Nikom ne čini nažao, nikoga ne klevetaj. Postupaš li tako, spašćeš se. – Opet reče starac: Nemoj se baviti u keliji brata koji je na zlu glasu.
Avi Makariju dođe brat neki, i upita ga: Reci mi reč kojom ću se spasti? Starac mu odgovori: Idi na groblje, i grdi mrtvace. – I brat otide na groblje, izgrdi mrtvace, i kamenjem izudara grobove, pa se vrati i ispriča starcu šta je uradio. A starac ga upita: Ništa li ti ne rekoše? Ništa, odgovori ovaj. Onda mu starac reče: Idi opet, i pohvali ih. I otide, i poče pohvalama obasipati mrtvace, govoreći: apostoli, sveti i pravedni! – I vrati se starcu i obavesti ga o tome. Starac ga upita: Ništa li ti ne odgovoriše? Ništa, odgovori brat. Reče mu starac: Vidiš, oni ti ne odvratiše ravnom merom kada si ih grdio, niti ti što prozboriše kada si ih pohvalama obasipao. Tako i ti: ako hoćeš da se spaseš, budi kao mrtvac: ne ljuti se kada te sramote, niti se gordi kada te hvale, kao što se ni mrtvaci ne ljute kada ih sramote niti gorde kada ih hvale, i spašćeš se.
Kazivahu bratija o ovom blaženom ocu Makariju, da ni reč nije progovarao s bratom koji bi došao k njemu kao svetom i velikom čoveku. A ako bi ga neki brat, koji ga nizašta nije smatrao, upitao: Ava, kada si bio kamilar, i kraduckao šalitru, i prodavao je, nisu li te gazde tvoji tukli? Tada bi ava s radošću odgovarao na takva pitanja i razgovarao s bratom.
Jednom starci Nitrijske Gore pozvaše k sebi avu Makarija, govoreći: Oče, da se mnoštvo bratije naše ne bi mučili dolazeći k tebi, bolje ti sam dođi do nas pre no što otideš ka Gospodu. – I kada prepodobni Makarije dođe u Nitriju, sabraše se svi oko njega, i moliše ga starci da kaže bratiji koju reč. A on plačući reče im: Plačimo, braćo, i neka oči naše liju suze koje nas očišćuju, pre no što pođemo onamo gde će suze peći tela u mukama. – I plakaše svi; i pavši na lica svoja govorahu: Moli se za nas, oče!
Vrativši se jednom s puta svojoj keliji, prepodobni Makarije zateče lopova gde iznosi njegove stvari iz kelije i tovari na magare. Prepodobni se napravi kao da je stranac, ne govoreći da je domaćin kuće, i pomože lopovu da iznese i udobno natovari sve stvari na magare, i isprati ga mirno, govoreći u sebi: Ništa ne donesmo na ovaj svet, pa ne možemo ništa ni odneti. Gospod dade, i kako htede On tako i bi. Blagosloven Bog u svemu!
Za ovog prepodobnog avu Makarija govorahu oci, da on postade kao zemni Bog. Jer kao što Bog pokriva ceo svet, tako ava Makarije pokrivaše slabosti ljudske koje viđaše. Videći ih, on beše kao da ih ne vidi; i čujući, kao da ne čuje.
Jednom jedan učenik prepodobnog Makarija otide u grad da proda rukotvorine: kotarice i rogoze. I srete ga u gradu bdudnica, kojoj se dopade lepi mladić čim ga vide, i pozva ga k sebi, kao da hoće da kupi kotarice. A on, ne znajući njenu lukavu nameru, uđe u njen dom. Ona uze jednu kotaricu, i pitaše ga šta staje. Zatim mu poče govoriti sablažnjive reči, kao nekada Egipćanka celomudrenom Josifu, pokušavajući da ga navede na greh. Videvši da je u opasnosti, i da je blizu pada u greh, brat podiže um k nebu, govoreći u sebi: Hriste care, Ti si proroka svog izbavio iz utrobe kita, izbavi od pogibli i od ove duševne smrti i mene molitvama ugodnika tvog a oca mog Makarija. – I tog časa uze ga nevidljiva ruka, kao nekada Anđeo Avakuma, i prenese u keliju njegovu. A zateče svetog Makarija gde se usrdno moli Bogu za njega, da ga izbavi od opasnosti u kojoj se nalazi. Jer je znao šta se zbiva: svojim duhovnim očima video je ono što se zbiva na daljini kao da se zbiva pored njega. I ugledavši svog učenika reče: Čedo, uznesimo blagodarnost čovekoljubivom Bogu, što te izbavi od čeljusti zmijinih i od vrata paklenih, otrgnuvši te svojom božanskom silom od grehopada, i prenevši te u keliju, kao nekada apostola svog Filipa u Azot (D.A. 8, 40). – Tako je molitva ovog prepodobnog bila moćna pred Bogom. A jednom i sam bi uzet na vazduhu, i obrete se na mestu koje je bilo veoma udaljeno. Jer noseći iz Skita kotarice, umori se i sede, i pomoli se Bogu, govoreći: Bože, Ti vidiš da sam iznemogao. – I odmah se obrete kraj reke, gde mu je trebalo stići.
No, već je vreme da ispričamo o blaženoj končini ovog blaženog Makarija. Pošto je i prepodobni Makarije bio čovek, a poživeo je devedeset i sedam godina, dođe vreme kada je i on trebalo da umre, i tako oduži dug prirodi. A o končini svojoj on je bio obavešten, jer njemu dođoše dva prečasna čoveka, i rekoše: Raduj se, Makarije! – To behu: sveti Antonije, nastavnik pustinjački, i sveti Pahomije, prvonačelnik zajedničkog monaškog života. I ovako mu govorahu: Poslao nas je Hristos da ti objavimo radosnu vest o tvojoj končini. Ti ćeš u deveti dan od danas preći u večni život. Tog dana doći ćemo i mi k tebi, i s radošću ćemo te uzeti sa sobom, da i ti zajedno s nama stojiš pred prestolom Gospodnjim, i naslađuješ se besmrtne hrane. – Zatim mu rekoše: Mir tebi! – i postadoše nevidljivi. A božanstveni Makarije sazva svoje učenike i reče im: Čeda moja, evo dođe vreme moga odlaska! A vas predajem dobroti Božjoj. Držite dakle otačke propise i podvižnička predanja! – Zatim onima, koje znađaše da su bolji u vrlinama, poveri staranje o skorašnjim monasima; koji u duhovnom uzrastu još behu deca, i pošto ih mnogo pouči, metnu ruke na njih i pomoli se Bogu za njih.
I spremaše se prepodobni za odlazak. A kad osvanu deveti dan, Heruvim sa mnoštvom Anđela stade pred božanstvenog oca Makarija, i reče: Ustani, podražavaoče Gospodnji, i pođi s nama u život večni! Podigni oči svoje i pogledaj, koliko ti je Bestelesnih Sila i sabora Svetitelja poslao Svedržitelj, da te prate k Njemu! Pogledaj sabor Apostola, skup Proroka, mnoštvo Mučenika, lik Svetitelja, vojsku Isposnika, družinu Prepodobnih i Pravednih! Predaj mi dakle dušu svoju, koju sam po zapovesti Božjoj čuvao dok je u telu živela. Rastavljenu od tela, ja ću je česno primiti kao veliko bogastvo, i proneti je pored večnoprotivnih sila, da je odvedem pred božanstveni presto Gospodnji, da se veseli sa svima od veka Svetiteljima.
Pošto ovo reče onaj strašni Heruvim, blaženi Makarije celivavši sve prisutne, pomoli se za njih Bogu, podiže oči, i pruži ruke k nebu, i izgovori ove poslednje reči: U ruke tvoje, Gospode, predajem duh svoj! – I tako ispusti svoju blaženu dušu. A učenici plakaše mnogo za njim.
Serapion, koji je opisao blaženu končinu blaženog Makarija, priča i ovo što je čuo od Pafnutija, Makarijevog učenika: Kada je onaj sveti Heruvim poneo dušu svetog Makarija i leteo k nebu, neki oci duhovnim očima gledajući videše vazdušne demone kako daleko stoje i viču: O, kakve si se slave udostojio, Makarije! – A svetitelj odgovaraše: O, ne! ne! ja se još bojim, jer ne znam da sam učinio ikakvo dobro. – Zatim oni demoni, koji stajahu na većim visinama u vazduhu, vikahu: Zaista nam umače Makarije! – A on odgovori: He! ne! još mi valja bežati. – I kada već uđe na nebeska vrata, demoni plačući vikahu: Umače nam, umače! – A on gromkim glasom doviknu: Da, umakoh vašim zamkama, ograđen silom Hrista mog.
Takvo bi žitije, končina, i prelaz u večni život prepodobnog oca našeg Makarija. Upokojio se 390 godine.
Izvor SPC.