Ljubav Božja prema našem grešnom rodu ljudskom osobito se pokazuje u tome što Premudrost Božja u svakom rodu i naraštaju nalazi među nama nedostojnima dostojne služitelje i prijatelje svoje: Proroke, Apostole, Svetitelje, Ispovednike i Mučenike, i kroz njih brani i očuvava veru Evanđelsku i Pravoslavnu, tu jedinu životvornu i spasonosnu Istinu Božju, kojom se rod ljudski može spasavati; i stvarno se spasava u svakom vremenu i naraštaju. O tome nam govori premudri Solomon ovako: „Premudrost Božja sve obnavlja i, prelazeći iz naraštaja u naraštaj u svete duše, ona priprema prijatelje Božje i proroke. Jer Bog nikoga ne ljubi tako, kao onoga koji živi s premudrošću“ (Prem. Sol. 7, 27-28). Takvih prijatelja Božjih, kroz koje nas Bog poučava i spasava u teška vremena, ispunjena je sva istorija naroda Božjeg od Avrama i Mojsija do svetih Apostola i svetih Otaca, i do danas. Sveti Grigorije Niski, u pohvalnom slovu svome bratu sv. Vasiliju Velikom, tom izabranom od Premudrosti prijatelju Božjem i spasiocu Pravoslavne Crkve u teškim vremenima u kojima je živeo, govori takođe o tome ovako: „Bog, koji sve i sva zna još pre postanka njihova, kao što veli prorok (Dap. 13, 42), i preduhitruje zlobu đavolju koja se proteže zajedno sa ljudskim naraštajima. On sam priprema i daje i odgovarajućeg sposobnog lekara za zlo i bolesti svakog naraštaja; da ne bi, zbog nedostatka iscelitelja i ispravitelja, bolest kod ljudi ostala neisceljena, i tako potpuno ovladala rodom ljudskim“. Takav upravo bogomudri i bogodani lekar i spasilac naroda i Crkve Pravoslavne u novija vremena ove teške istorije beše i svetitelj i prijatelj Božji – Marko, Mitropolit Efeski, koga zato s pravom njegov brat Jovan Evgenik naziva „novim Vasilijem Velikim“ i „Novim Bogoslovom“. Ovaj njegov brat Jovan, koji beše đakon Velike Crkve Sv. Sofije u Carigradu, napisa službu i žitije ovoga Svetog Marka, koje ćemo mi ovde dalje izložiti.
Sveti otac naš Marko, veliki svetilnik koji osvetljava naš život u svetu, i hrabri pobornik Crkve Hristove, i opšte sunce cele vaseljene, rodi nam se i zasija u velikom carskom gradu Konstantinovom, Carigradu, u kome i odraste i školova se, i u kome na kraju, pri preseljenju svome na nebo, ostavi svoje sveto telo. Rodi se ovaj svetitelj leta Gospodnjeg 1391, u plemenitom rodu Evgenika. Otac mu se zvao Georgije, i beše đakon i sakelarije Velike Crkve Sv. Sofije, i istovremeno učitelj i rukovoditelj u školi pri Sv. Sofiji, u kojoj su se školovali mnogi mladići sa svih strana carstva. Majka mu se zvala Marija, i beše kći čestitog i bogoljubivog lekara Luke, koji ime božanskog lekara i evanđelista Luke ničim nije osramotio, jer bejaše veoma pobožan i čestit. Obostrano poreklo Markovih roditelja beše dakle iz davnina ukrašeno svakim blagorodstvom i bogatstvom i svetskim sjajem, no ništa manje i bogopoštovanjem.
Kada im se dete rodi i preporodi blagodaću Duha Svetog, to jest svetim krštenjem, roditelji mu dadoše ime Manuil, jer je trebalo da to dete ne dobije neko drugo ime, nego kao dostojno dobi ono pravo ime Gospoda Isusa – Emanuil, jer je preko ovog svetitelja, u ova poslednja vremena, s nama prisutan Bog i Blagočešće i svetootačka predana vera. Učitelj i vaspitač mladog Manuila i u blagočešću i u naukama retorike i matematike beše njegov otac, koga će uskoro on sam prevazići i mudrošću i vrlinom. I upravo je on prevazišao oca za toliko, za koliko je otac mu prevazilazio ostale ljude. Tako je otac ovoga deteta doživeo ono što svi oci žele da dožive: da ih prevaziđu njihova sopstvena deca. Kada je malom Manuilu bilo 13 godina umre mu otac, no on ne prekinu učenje, nego otide da se uči kod još sposobnijih učitelja i to na duže vreme i sa još većim trudom. Najpre mu je bio učitelj i staratelj Jovan Hortazmenos, koji uskoro postade mitropolit Silivrijski sa imenom Ignjatije, i koji beše čovek vrlo obrazovan i dobrodeteljan. Osim mitropolita Ignjatija on imađaše još i druge učitelje, među kojima i filosofa Georgija Gemista Plitona, i takođe poznatog Josifa Vrijenija, jednog od učenika sv. Grigorija Palame. U izučavanju nauka Manuil se odlikovao marljivošću i brzim napredovanjem; no isto tako on beše skromnog ponašanja i smiren, pazeći i na svoj način odevanja i na korake, poglede i govor svoj. Nije prošlo mnogo vremena a on je svojom darovitošću i marljivim trudom ubrzo prevazišao u ritorskoj nauci i u filosofiji i logici ne samo sve učenike, nego i same učitelje, tako da su mu se svi divili, pa čak i sam car.
Po završetku škole sam car Manojlo prizvao ga je k sebi i učinio ga ne samo svojim prijateljem, nego i učiteljem u mnogim stvarima, i osobito u knjigama. Manuil je tako stekao naziv ritora i postao učitelj i vaspitač u školi, kojom je ranije rukovodio njegov otac. Ovde je on učio naukama i Svetom Pismu mnoge mlade učenike, kao što je to ranije činio i njegov otac. Među njegovim učenicima u to vreme beše i Georgije Sholarije, potonji patrijarh Carigradski. Manuil se sa svakim trudoljubljem trudio u toj patrijaršijskoj školi, no s druge strane on nikada nije izostajao sa svakodnevnih sveštenih bogosluženja u Velikoj Crkvi i to u toku cele godine, i leti i zimi, tako da ga je bilo moguće videti gde još u svetu pre monaštva provodi monaški način života. On beše sav bogonosac, i prosvetljen, i beše istinski filosof još od samog detinjstva. U svenoćnim bdenjima i straženjima nad sobom on je izučavao knjige starih mudrih ljudi i slagao to znanje u sebi, a y isto vreme nije izostavljao ništa iz Božanskog Pisma i iz Sveštenih Učitelja i Otaca Crkve a da to ne izuči sa tačnošću i savršeno. Živeći još u gradu, on je prevazišao pustinjske otšelnike, jer je čistotu i celomudrije i smrt Hristovu uzeo na sebe, goreći sav ljubavlju prema Hristu, koja ga ni do same smrti nije napuštala. Nije se zanosio sujetom i svetskom slavom, niti mu je duša bila privezana za nešto zemaljsko, ili za neki uspeh i karijeru.
Kada napuni 25 godina (oko 1418 g.), on ne mogaše više obuzdavati u sebi želju za svetom shimom monaškom. Zato napusti sve žitejsko i, poput velikih drevnih otaca, velikodušno razdade sve svoje imanje siromasima. Zatim smireno uze na sebe blagi jaram Gospodnji, koji je od detinjstva želeo i lako breme krsta, zavolevši pustinjaštvo, koje su voleli i Ilija i Jovan i svi njihovi sledbenici. Jer pustinjaštvo i usamljenost majka su bezmolvija, majka usamljeničkog podvižničkog tihovanja, i unutrašnje staloženosti, i mira, i spokojstva, i ushođenja ka Bogu i približenja Njemu. Za mesto usamljeništva on izabra jedno od ostrva u Mramornom Moru, između Carigrada i Nikomidije, zvano Antigona (blizu Halke), jer ta ostrva behu tada ukrašena bogonosnim muževima i podvižnicima. Ovde on izabra sebi za duhovnog oca nekog osobito vrlinskog podvižnika, divnog i čudesnog starca Simeona, koji ga uskoro i postriže za monaha davši mu ime Marko. Ovaj iskusni starac uputi mladog monaha u podvige i vrline monaškog življenja, a osobito u duhovni podvig duhovnog i molitvenog sozercanja, kojim je nedavno tako sjajno tavorski zablistalo atonsko monaštvo na čelu sa sv. Grigorijem Palamom, koga je sveti Marko neobično poštovao i slavio.
Svojim odlaskom u monaštvo Manuil je iza sebe ostavio neutešnu žalost srodnicima i bliskim prijateljima, a takođe i samom caru, koji ga je voleo i trebao njegovu mudrost i znanje. Ožalošćeni su bili i velikaši, i klirici, i njegovi mladi učenici i uopšte svi u otadžbini, jer su njegov odlazak iz sveta smatrali za opšte osiromašenje i gubitak mnogih dobara. Uz to ni njihove posete monah Marko nije primao, pošto je, živeći u molitvenom tihovanju, izbegavao da se viđa sa bilo kojim od srodnika i poznanika. U to vreme na ostrvo Antigonu dođe kod istog starca i stupi u poslušanje Markov školski drug Dorotej, sin sakelara Velike Crkve Valsamona, čovek ukrašen znanjem i vaspitanjem i naravi veoma blagorodne. Njih dvojica behu poznanici još od detinjstva i behu dali jedan drugome reč da će biti zajedno monasi. Dorotej je već bio ostvario svoj cilj, jer je živeo kao monah jedno vreme u Jerusalimu i na gori Božjoj Sinaju, no sada se oba njih sastadoše na ovom ostrvu i življahu kod jednog istog oca i nastavnika. Na tom ostrvu u samoći prožive sveti Marko oko 2 godine sa velikom duhovnom radošću u podvizima. No ova sveštena zajednica ne mogaše dugo ostati u ovoj usamljenosti i tišini, jer pre no što se napuniše dve godine, a po zavisti neprijatelja i po opštoj zloj nesreći naroda ili, bolje reći, zbog tadašnje nerazumnostn i bezvoljnosti koje su ustalasale i potresle svu tvar, a osobito zbog nailaska nove agarjanske zveri, – svetitelj morade napustiti to mesto i preseliti se u Carigrad. Ogromna turska vojska beše zauzela svu maloazisku oblast Vitinije i došla do Bosfora, tako da je bila velika opasnost za žitelje ovih takozvanih Prinčevih ostrva, zbog čega je i ovaj svetitelj sa svojim duhovnim ocem i nastavnikom morao preći iz samoće u grad u čuveni Manganski manastir sv. Georgija, gde je produžio svoj tihi molitveno – podvižnički život.
Življenju prepodobnog Marka u ovom manastiru ko će se dostojno nadiviti, i to: njegovoj krajnjoj surovosti u podvizima, u postu, u bdenju i svenoćnom stajanju, u borbi sa nevidljivim protivnicima i u pobedi nad njima. Jer on govoraše često da se Bogu ničim ne ugađa tako kao zlopaćenjem. Ovde je svetitelj upražnjavao svaku vrstu vrline, da bi se preko vrlina dobro uzdigao u sozercanje, u sveštena prosvetljenja i božanska obasjanja, što se zaista s njim i desilo. Tako je on postao sav čestit i bogolik. Jer ko je drugi ikada više urizničio u sebi onu sveštenu četvoricu duhovnih elemenata opštih vrlina, koje sačinjavaju i ukratavaju razumnu dušu, izbegnuvši pri tome krajnosti i s jedne i s druge strane? A te vrline su: postojanost i dostojanstvenost hrabrosti, iskrenost pravednosti, smernost celomudrenosti i savršenstvo razboritosti. Ili, ko je ikada većma od njega gnjev okretao jedino protiv greha i protiv duhovnog zmaja, a htenje potpuno upravljao ka Bogu i ka dobru? Ili, ko je čednost, devstvenost, stvar natprirodnu i ravnoanđelsku, većma želeo iz detinjstva od njega, i stekao je sebi za prijateljicu i sažiteljnicu kroz ceo život? A on je upravo to uspeo: da čestim staranjem postigne devstvenost čak i u samim pokretima uma, kao neko neveštastveno i bestelesno biće. Zato je on u ovo vreme podvizavanja imao čist um, prosvećivan još i Božanskim Pismima i delima svetih Otaca, te je tako, prosvetljen božanskim obasjanjima, mnoge bogonadahnute knjige napisao. Ovde je u ovom manastiru sveti Marko bio posvećen u čin jeromonaha. – Tajnu sveštenstva on je primio sa krajnjim smirenjem i pobožnošću, i to na molbe i navaljivanja mnogih. Kada je zatim prinosio Bogu beskrvnu žrtvu svete Evharistije, svima koji su ga gledali činio se sav kao van sebe, sav prosvetljen, sav kao da putuje negde, sveštenodejstvujući Bogu kao neki anđeo u telu.
No ma koliko da su bili veliki i slavni dosadašnji podvizi svetoga, od sada počinju još veći i slavniji podvizi njegovi i hrabre borbe i svetle pobede ovog preslavnog borca. Jer u ovo vreme bednom i jadnom narodu pravoslavnom predstojalo je da, sa drugim zalima i nedaćama, pretrpi još i nesreću crkvenu, tojest onu lukavu zamišljenu i zlo sklopljenu uniju s Latinima. Jer u ovo vreme car Jovan VIII pomisli da će pomoći svome ugroženom od Turaka carstvu time što će sklapanjem unije sa Rimom dobiti od pape rimskog pomoć, i zato poče da se priprema i da izabira najbolje učene ljude svuda po velikome gradu. Tada odmah bi naznačen ovaj sveti Marko za mitropolita Efeskog, no on se toga izbora prihvati tek posle mnogih umoljavanja i nagonjenja, i to, kako sam on kaže, jedino iz poslušanja Crkvi u ovim teškim vremenima. Ovo bi 1437. godine. Tako onaj, koji je stajao iznad svih počasti, postade veliki arhijerej Velikog i Prvog Arhijereja, i revnosni pastir Pastirenačelnika Hrista. Od tada on se pokaza svima kao novi Veliki Vasilije, i svi ga tako nazivahu.
U grupi episkopa, klirika i laika, koji biše određeni da idu u Italiju (a među kojima behu i učeni Visarion Nikejski i filosof Gemist Pliton i drugi), sveti Marko, sada već mitropolit Efeski, bi naznačen ispred svih drugih za egzarha sabora istočnih otaca, a uz to još on bi određen da zamenjuje patrijarha Aleksandrijskog i patrijarha Jerusalimskog, a i patrijarha Antiohiskog. Pred polazak za Italiju rekoše svetom Marku kao egzarhu sabora istočni arhijereji: „Staraj se da pokažeš i plemenitu hrabrost koju imaš za naše blagočestive dogmate, i učenost koju si, pomoću Božjom, stekao kroz učenje i brižljivo staranje“. I zaista, sveti Marko se pokazao u Italiji kao hrabri i nepobedivi lav, ili kao mač oštar s obe strane, koji saseca svaki lažni i zli kukolj iz čiste pšenice sveštenih dogmata Crkve, ili još kao gromoglasna bogonadahnuta truba pravilnog bogoslovlja i neotstupni branilac odredbi i dogmata svetih Otaca i Vaseljenskih Sabora.
Na sabor u Italiju krenuo je i sam car Jovan Paleolog sa carskim Sinklitom, a c njim i stari Patrijarh Josif sa malim brojem episkopa i malim brojem klira svoga. Krajem 1437. godine krenuše oni morskim putem i stigoše u Veneciju a zatim u Feraru u proleće 1438. godine. Kada papa Evgenije otvori sabor u Ferari, prva reč bi poverena svetome Marku. On tada otvori svetootačka svoja usta i kratko i jasno reče papi i ostalim zapadnim episkopima i bogoslovima: Treba da bude mira i ljubavi u Crkvi, no do razdeljenja je došlo zato što je latinska Crkva otstupila od Pravoslavne Crkve i Pravoslavne vere, izmislivši neke svoje dogmate, tuđe Apostolima i sv. Ocima. Eto to i jeste narušenje mira i ljubavi i jedinstva. „Zašto, govoraše papi i Latinima sveti Marko, okrivljujemo Oce, kada protivno njihovim zajedničkim predanjima različito mislimo i govorimo? Zašto ste njihovu veru proglasili nepotpunom, i uvodite vašu – tobož savršeniju? Zašto, protivno Evanđelju koje smo primili, propovedate drugo Evanđelje? Nekada smo mi u potpunosti govorili jedno isto, i među nama nije bilo raskola, i tada smo mi, obe strane, bili saglasni sa Ocima; sada pak, kada već ne govorimo i ne verujemo jedno, kako možemo biti zajedno? Mi pravoslavni i sada govorimo i verujemo ono isto što i ranije, i saglasni smo kako sami sa sobom tako i sa Ocima i našim i vašim, ako vam je želja da priznate istinu. Vi pak, uvevši novine u veru, pokazujete samim tim da ste nesaglasni pre svega sami sa sobom, zatim sa zajedničkim svetim Ocima i, na kraju, ca nama. I zašto da se ne vratite na onu dobru saglasnost koja će vas pokazati da jedno ispovedate i u odnosu prema samima sebi i prema nama i prema svetim Ocima, i tada će nestati raskola, i sabraće se razdeljeni, i učiniće se svako dobro?“
Ove reči svetog Marka behu reči istinite ljubavi. One nisu odbijale potrebu sjedinjenja, samo su isticale da se najpre imaju odbaciti jeretičke zablude rimske i onda tek može doći do sjedinjenja u Istini Božjoj, i veri Pravoslavnoj. Ali gordima i duhovno gluvima ove reči izgledahu kao osionost svetog Marka, jer njima ne beše stalo do Istine i do vere apostolske i svetootačke.
To ce videlo već pri prvim bogoslovskim razgovorima u Ferari, gde je reč bila o pogrešnom latinskom učenju o zagrobnom stanju duša umrlih, koje se duše, po njihovom učenju, tobož same tamo očišćuju i iskupljuju ognjem, dok Pravoslavni govorahu da se duše spasavaju samo blagodaću Božjom po molitvama i liturgijama svete Crkve na zemlji.
Posle tih prvih razgovora sveti Marko je uvideo da rimskim sholastičarima i golim prepiračima nije stalo do Istine, nego oni gledaju ko će duže govoriti i nadgovoriti drugoga, bez obzira na logiku istine i na sveto Predanje Otaca, i zato je bio rešio da se već tada vrati natrag. No pod pritiskom cara, i po lukavoj politici pape, sabor se nastavi i uskoro bi prenet dublje u Italiju, u grad Florentiju. U daljim razgovorima i raspravljanjima sa rimskim bogoslovima sveti Marko je dokazivao njima svu neosnovanost latinskog dodavanja reči Simvolu vere po kojoj bi Duh Sveti tobože ishodio i od Sina (Filioque). U ovim prvim raspravljanjima svetog su Marka podržavali i Visarion Nikejski i Isidor Kijevski, no oni brzo uzeše na sebe ulogu izdajnika Pravoslavlja, i napustiše svetog Marka. Od toga se svetitelj ni malo ne uplaši, nego poput Maksima Ispovednika i Grigorija Bogoslova, on u prah razvejavaše sva latinska jeretička učenja o luhu Svetom, o Božjoj suštini, o papskom prvenstvu, o svetoj Evharistiji, i o ostalim dogmatima. Sveti Marko nipošto nije dopuštao da se od bilo koga menjaju svete odluke svetih i Vaseljenskih Sabora i bogonadahnuto učenje svetih Otaca Crkve. On je silnim i jasnim glasom svojim i svetootačkom blagodatnom logikom kao paučinu kidao i razbijao sve sofističke zaplete i silogizme latinske i sholastičke, i razobličavao sva njihova lukava i podla podmetanja i izvrtanja. Jer on je izvanredno dobro poznavao Svete Oce, koje su latini izvrtali i falsifikovali, i nije dozvoljavao da prazna sholastika i suva dijalektika izvrću i upropašćuju svete dogmate Svetih Apostola i Otaca i Sabora. U pravoslavnom učenju i dogmatima, a osobito u dogmatu o ishođenju Duha Svetog samo od Oca, sveti Marko je počinjao od samog Prvog Bogoslova i Vođe svih blagoslova, tojest od samog Boga Logosa koji je jasno rekao: „Poslaću vam Utešitelja od Oca, Duha istine koji od Oca ishodi“ (Jn. 15, 26). Zatim je on na osnovu Svetih Otaca dokazivao Latinima u kakve su jeresi zapali menjajući Simvol vere Nikejskog i Carigradskog I i II Vaseljenskog Sabora i učeći pogrešno o Svetom Duhu i o netvarnim Energijama Božjim. Sinovi laži, oni nisu hteli poslušati glas Istine, nego su ostali u svojoj jeresi i svojoj gordosti. Za vreme prepiranja o veri između svetog Marka i Latina, neki rimokatolički monasi, koji behu prisutni i slušahu tu diskusiju, glasno povikaše na saboru: „Grci poseduju istinu vere i sačuvali su prave dogmate“.
Nedostalo bi nam vremena ako bismo hteli sve podvige svetoga Marka izložiti. Jer on i glad trpljaše, i ruganja i potsmevanja od Latina i od izdajica pravoslavnih. No njega sve to, kao i prisiljavanje carevo i lukavost papina, ne mogahu pokolebati u veri Otaca Pravoslavne Crkve. On ne prihvataše nečovečno i nehrišćansko ucenjivanje Pravoslavnih – koje činjaše papa svojim lažnim obećanjima odnosno pomoći, potrebnoj caru radi spasenja carstva od Turaka. Još manje prihvataše sveti Marko da se o istinama vere odlučuje glasanjem. I to ne samo zbog toga što Pravoslavni behu došli u malom broju, nego pre svega zbog toga što se Istina Božja ne meri brojem i količinom glasova, nego Evanđeljem, Apostolima, Ocima i Saborima. A tu Latini ne mogahu odoleti svetom Marku. Kada uvideše i car i papa, i još neke izdajice Pravoslavlja oko cara, kojima je papa obećavao kardinalske činove ako prihvate latinsku veru, oni onda odlučiše da uprkos protivljenja svetog Marka i Antonija Iraklijskog i još dva episkopa, sklope neku uniju sa papom, ma i po cenu izdaje Pravoslavne vere. Tada sveti Marko izloži pismeno svoje pravoslavno ispovedanje vere da bi tako Pravoslavlje ostalo nepobeđeno i on opravdan pred Crkvom i istorijom, na posramljenje svih izdajica oko njega. Za ove izdajice Pravoslavlja, među kojima prednjačaše Visarion Nikejski, govoraše sveti Marko braneći pravoslavno učenje o Duhu Svetom: „Mi pravoslavni zajedno sa sv. Damaskinom i svima Ocima, ne govorimo da je Duh Sveti od Sina (nego od Oca), a oni zajedno sa Latinima govore da Duh jeste od Sina. I mi sa božanstvenim Dionisijem Areopagitom govorimo da je Otac jedini izvor nadsuštastvenog Božanstva, a oni sa Latinima govore da je i Sin – izvor Sv. Duha, isključujući time Duha iz Božanstva. I mi, sa Grigorijem Bogoslovom razlikujemo Oca i Sina uzročnošću (tj. svojstvom biti uzročnikom), a oni sa latinima sjedinjuju ih i smešuju u jedno tom uzročnošću I mi sa svetim Maksimom i ondašnjim rimljanima i zapadnim Ocima ne činimo Sina uzročnikom Duha, a oni Ga u svojoj odluci o uniji nazivaju po grčki uzrokom, a po latinski načelom Duha. I mi, sa filosofom i mučenikom Justinom, govorimo kao što je Sin od Oca, tako je i Duh od Oca, a oni sa Latinima govore da je Sin od Oca neposredno, a Duh – posredno (i time ponižuju Duha Svetog). I mi sa Damaskinom i svim Ocima ispovedamo da ljudima nije dano da znaju u čemu je razlika između rođenja i ishođenja božanskog, a oni sa Tomom Akvinskim i Latinima govore da rođenje biva neposredno a ishođenje – posredno“!
Tako je sveti Marko dokazivao da prihvatanje latinskog učenja dovodi do toga da se priznaje da Duh Sveti ima dva načela, a time se uvodi dvonačelnost u samom Bogu, što je besmislica i jeres protivna celokupnom Hrišćanskom Otkrivenju i Hrišćanskoj Pravoslavnoj veri. Zato svoje Ispovedanje vere on ovako završava: „Svi Oci i Učitelji Crkve, svi Sabori i sva Božanska Pisma uče nas da bežimo od onih koji drugačije veruju i da se udaljavamo od zajednice sa njima. Pa zar ja, dakle, prezrevši sve te Oce i Sabore, da pođem za onima koji pod maskom lažnog mira pozivaju da se ujedinimo sa onima koji su narušili sveti i božanski Simvol vere, i Sina uvode kao drugog uzročnika Svetoga Duha? Jer ostale njihove (latinske) zablude, od kojih je i jedna samo dovoljna da nas udalji od njih, ja ostavljam za sada. Da mi se ne desi, o! Utešitelju Blagi, da ikada tako odstupim od sebe i od zdravih misli i zdrave vere, nego da se držim uvek Tvoga učenja i Tobom nadahnutih blaženih Muževa, i tako da se prisajedinim Ocima mojim, odnoseći odavde sa zemlje na nebo, ako ništa drugo, ono bar – pravu veru (D®Ѕ •NGґµ№±Ѕ = Pravoslavlje)“.
Posle toga stadoše i Patrijarh i car i drugi episkopi navaljivati na sv. Marka, da učini neke ustupke i napravi neki kompromis po načelu ekonomije radi tobožnjeg dobra države i naroda. Na to im sveti Marko odgovaraše: „Stvari vere ne dopuštaju nikakvo popuštanje i ekonomiju. To je kao kad bi kazao: otseci sebi glavu pa idi kuda hoćeš. Nikada, o čoveče! ono što se tiče Crkve, ne rešava se kompromisima. Jer ne postoji nešto srednje između istine i laži“. U to vreme, 10. juna 1439. godine, umre stari Patrijarh Josif ne potpisavši ipak uniju, koju neće potpisati ni sveti Marko, mitropolit Efeski i zamenik Patrijarha Antiohijskog i Jerusalimskog. Tada papa navali na cara i na istočne episkope da priznaju ne samo rimske lažne i jeretičke dogmate nego i vrhovnu papsku vlast nad celom Crkvom i celim svetom, pozivajući se pri tome na lažne dokumente nekog Isidora i tobožnje „zaveštanje cara Konstantina, što je sve bilo isfabrikovano u Rimu, da bi se makar i lažnim dokumentima potvrđivalo nezajažljivo vlastoljublje papsko. Sveti Marko je i taj zahtev energično odbio i izjavio: „Za nas papa predstavlja samo jednoga između patrijaraha, ali i to – ako bi on bio pravoslavan“. Ho papa kao neki tiranin, i bedni, nevoljom priklješteni, car izdajica, i ostale izdajice oko njega, najzad potpišu sramnu uniju, pljunuvši time na sve odluke svih Vaseljenskih Sabora i svetih Otaca svojih. Jedan pravoslavni episkop uspeo je da pobegne i ne potpiše, dok sveti Marko nije hteo da beži nego je javno i pred carem i pred papom odbio da potpiše tu lažnu i bogoprotivnu uniju. Kada je video da na aktu o uniji nema potpisa Markovog, za toliko inteligentni papa Evgenije uzviknuo je: „Dakle, ništa nismo uradili!“ Ipak je vlastoljubivi papa tražio da mu se sveti Marko dovede na sud zbog tobožnje nepokornosti njemu, koji je svoj presto uzdigao više oblaka. Po naređešu carevom sveti Marko izađe pred papu, kao ono nekada Veliki Vasilije pred onog gordog eparha Modesta, i na optužbe i na pretnje papine da je jeretik i da će biti osuđen, jer se ne potčinjava odluci koju svi potpisaše, on odgovori: „Nisam ja bez razloga čvrst u svome mišljenju, niti nađoh da ne valjaju neke od mojih reči, koje s Božjom pomoću izgovorih ranije u Ferari i sada ovde u Florentiji. To takođe nije našao niko od vas, niti iko drugi. Ja ni po čemu nisam sličan ranijim jereticima, Hego baš sasvim suprotno. Jer svaki od tih jeretika uvek je uvodio nešto novo i strano i tuđe Crkvi Hristovoj, i to su Oci u svoje vreme izobličili kao lažno, i zatim odbacili i prokleli. I uopšte Crkva Božja svuda i svagda otseca i odbacuje novačenja i prebiva u drevnim predanjima i stvarima, tojest u apostolskim i svetootačkim dogmatima, što se i ja po moćima svojim staram da činim, blagodaću Hrista moga, makar me snašlo i hiljade smrti… A što veliš da ćeš da me osudiš, znaj da su Sabori Crkve osuđivali kao buntovnike samo one koji su narušavali neki dogmat i propovedali svoju jeres. Zato je Crkva najpre osuđivala tu njihovu jeres pa onda i vođu te jeresi i njene pobornike. No ja uopšte nisam propovedao svoje učenje, nego sam se samo držao onog učenja koje je Crkva u nepovređenom obliku primila od Spasitelja našeg i u njemu neotstupno prebivala do današnjeg dana, a koje je učenje i rimska crkva držala do vremena otcepljenja. Treba pre svega, ako smete, da osudite ono učenje (o Duhu Svetom) kojega se ja držim, pa onda mene da sudite. A ako to učenje vi priznajete za pobožno i pravoslavno, zašto sam onda ja dostojan kazne?“ Tako se sveti Marko izbavi od papskih kandži, i 26. avgusta 1439. vrati se natrag u Carigrad.
Izbavivši se tako po velikom promislu i zaštiti Božjoj iz latinskih beda i opasnosti, sa sjajem i slavom ispovednika svetitelj Božji se vrati u otadžbinu. I bi dočekan od svih i svakoga u Carigradu kao propovednik i svedok Istine. Sakupljeni pravoslavni narod svih uzrasta i svakog zvanja pozdravljao ga u prestonici, i klanjao mu se tražeći od njega neku reč blagoslova i pobožne pouke. Jer pravoslavni i verni narod nipošto nije hteo da prizna ni da pogleda one izdajice Pravoslavlja, i nikako nije učestvovao na bogosluženjima sa tim otstupnicima od vere. I pored sveg nasilja carske vlasti i prisutnih papskih legata unija nije mogla biti sprovedena, niti je išta značila za narod i verni klir, na čelu sa svetim Markom. Gonjen, a da bi duže štitio Istinu i više pomogao Crkvi, sveti Marko napusti tajno Carigrad i otputova svojoj pod Turcima porobljenoj pastvi u Efes. Tako je on kao pastir dušu svoju polagao za ovce svoje, ugledajući se na Istinskog i Prvog Pastira Hrista.
U svojoj mitropoliji u Efesu svetitelj je sa ljubavlju i požrtvovanjem pohađao ovo duhovno nasleđe svetog velikog Evanđelista i Apostola Jovana Bogoslova, putujući neprestano po narodu, iako beše slabog telesnog zdravlja. On posećivaše postojeće hramove i popravljaše porušene, a osobito popravi svoj Mitropolitski hram i zgrade oko njega. Zatim rukopoloži sveštenike i postavi duhovnike; štićaše nevoljnike i one kojima neznabožni Turci činjaše nepravde; pomagaše udove i sirote, moljaše i prećaše, poučavaše i utvrđivaše, postajući svima sve, po reči Apostola. A kada sve uredi što je bilo potrebno stadu, on zažele da se povuče u mir i spokojstvo, i zato krete na Goru Atonsku da tamo u miru okonča svoj život, iznuren uz to i teškom bolešću. No kada lađica kojom iđaše prolažaše pokraj ostrva Limnosa (u Egejskom Moru), odmah bi prepoznan i uhvaćen od carskih vlasti i bi bačen u tamnicu, gde provede oko dve godine (od 1440-1442). U tamnici on pokaza čudnu velikodušnost i izdržljivost, iako beše vrlo mučen i lišavan i onog najnužnijeg za život. U to vreme nastade turska opsada utvrđenja Limnosa, gde narod mnogo stradaše od opsade i gladi i pljačke i smrti. Svetitelj je mnogo tugovao zbog svega toga i delio sudbinu sa narodom, ženama i decom, moleći se Bogu za spasenje i izbavljenje ovog jadnog Pravoslavnog življa. Blagodareći njegovim bogougodnim molitvama narod bi zaštićen pomoću Božjom, te niko od ljudi ne pogibe prilikom strašne opsade, u kojoj naprotiv mnogi Turci izgiboše. Narod za to blagodaraše Boga i pripisivaše svoje čudesno izbavljenje molitvama Božjeg sluge i arhijereja Marka. U isto vreme sveti Marko produži i odavde borbu za sveto Pravoslavlje pišući na mnoge strane i utvrđujući verne ljude, a osuđujući lažnu uniju. U jednom svom pismu on je tada pisao: „Kad ne bi bilo gonjenja, ni Mučenici ne bi prosijali, ni Ispovednici ni bi dobili vence i pobede od Hrista, i ne bisvojim podvizima učvrstili i obradovali Crkvu Pravoslavnu“.
Po isteku dve godine, ovom novom Ispovedniku bi dozvoljeno da se vrati u Carigrad, gde on bi dočekan od vernih kao opšti spasitelj i dobrotvor i učitelj, i kao veliko svetilo života našeg na zemlji, i tiho pristanište, i čvrsti temelj vere. On beše otac za sve pravoslavne, rukovoditelj i učitelj, ispravitelj naravi i dobri savetnik, zakonodavac u veri i riznica pravog bogoslovlja, izvor mudrosti i opšti zaštitnik istinite Crkve; izobličitelj kakodoksije (=zloslavlja) i nepobedivi pobornik Pravoslavlja. Blagodareći njemu mnogi iz unije biše povraćeni Pravoslavlju, a osobito kada pod njegovim uticajem Patrijarsi Aleksandrije, Antiohije i Jerusalima saborski osudiše uniju 1442. godine na saboru u Jerusalimu. Oni osudiše i odlučiše od Crkve unijatskog patrijarha Mitrofana, i samom caru zapretiše odlučenjem, ako se ne odrekne tuđih lažnih dogmata. Isto tako i u Rusiji bi osuđen i proteran mitropolit Isidor, koji beše potpisao uniju, dok u Srpskoj Crkvi niko ne beše ni pošao niti pristao na uniju. Likujući zbog svega toga sveti Marko govoraše: „Blagodaću i silom Božjom psevdounija se evo raspada“
Poživevši bogoljubivo i u svemu blistajući od detinjstva do smrti, a naročito u ispovedanju i štićenju svetog Pravoslavlja, sveti Marko se prestavi u Gospodu 20. juna 1444. godine u 52. godini života. Pred smrt je ponova živeo u svom manastiru Svetog Georgija, zvanom Manganski, gde se upokojio posle teže bolesti, koja je još dok beše u Florentiji bila uzela velikog maha. Ova bolest, a još više apostolska briga njegova za sve Crkve, razjedale su zdravlje njegovo, no ne i njegov duh i krepost duše. Njegov učenik Genadije Sholarije govoraše da kad bi se svod nebeski srušio, ni tada se njegova pravednost ne bi pokolebala, i moć te pravednosti ne bi iznemogla; i duša njegova ne bi se izmenila, niti bi se misao njegova raslabila u bilo kakvim iskušenjima. Pred samu smrt svetitelj je mnogo govorio prisutnima moleći ih i otački im zapovedajući da se brinu o Crkvi i crkvenom stanju i poretku, o crkvenom blagočešću i otstojavanju pravilnih crkvenih dogmata, i o uništenju ovog novog praznoslovlja oko unije. Osobito je savetovao svetitelj svog učenika Georgija Sholarija, potonjeg Patrijarha Genadnja, poveravajući mu da produži borbu za Pravoslavlje, i upozoravajući ga na ovu istinu: „Kvarenje Vaseljenske vere jeste opšta propast“. Svoj pak stav prema unijatima svetitelj ispovedi nepokolebivo i u samom času smrti: „Ukoliko se udaljujem od njih, utoliko se sjedinjujem sa Istinom i sa Svetim Ocima, pravim bogoslovima Crkve; a koji sebe pribrajaju unijatima, takvi daleko stoje od Istine i od blaženih Učitelja Crkve“. Zatim pomolivši se za sve prisutne i spokojno ispruživši ruke svetitelj reče: „Gospode Isuse Hriste, Sine Boga živoga, u ruke tvoje predajem duh svoj“. Tako otide ka Onome Kome je toliko poslužio u životu, reči i delu, i o Kome je tako blagočestivo bogoslovstvovao. Telo njegovo svečestno, čisti hram najčistije duše, bi udostojeno slavnog pogreba, kakav beše i pogreb sv. Vasilija Velikog, i bi položeno u manastiru velikomučenika Georgija. A ispovedništvo i vera i reči svetoga Marka žive i posle njegovog blaženog usnuća kao izobličenje svima nepravoslavnima. Nama pak pravoslavnima ostaju da žive i svetle i rukovode nas ove svete reči svetoga Marka: „Do sada mi smo imali veru koja ni u čemu nema nedostataka, i mi nemamo potrebu ni za saborom ni za aktom neke unije, da bi se naučili bilo čemu novijem, mi – koji smo sinovi i učenici Vaseljenskih Sabora, i na njima i posle njih proslavljenih Otaca naših. Sa tom verom mi se nadamo izaći pred Boga i dobiti otpuštenje grehova, a bez nje ja neznam kakva će nas pravednost osloboditi od večnog mučenja. Onaj koji hoće i pokušava da mi odbacimo ovu veru i uvedemo drugu, noviju, makar on bio i anđeo s neba – neka bude anatema, i nek isčezne svaki spomen o njemu i pred Bogom i pred ljudima. Neka niko ne gospodari u našoj veri – ni car, ni episkop, ni lažni sabor, niti iko drugi, nego samo – jedini Bog, Koji nam je i Sam i kroz Svoje Učenike predao tu veru“. (Poslan. igumanu Vatopeda).
Njegovim svetim molitvama, Hriste Bože naš, i svih svetih Tvojih Učitelja i Bogoslova Otaca, sačuvaj Crkvu Tvoju svetu u pravoslavnoj veri i ispovedništvu.
Izvor SPC