Blaženi milostivi, jer će biti pomilovani“, rekao je Gospod. Ova se reč obistini na blaženom Filaretu Milostivom, koji za svoje veliko milosrđe k ništima dožive od Gospoda preveliku milost i bogato uzdarje u sadašnjem i u budućem životu, kao što to svedoči blaženi život njegov.
Blaženi Filaret življaše u Paflagoniji, u selu zvanom Amnija. Blagorodni roditelji njegovi, Georgije i Ana, izmalena vaspitavahu Filareta u pobožnosti i strahu Božijem, i život njegov ukrašavaše se celomudrijem i svakom drugom vrlinom. A kada postade punoletan, on se oženi čestitom, blagorodnom i bogatom devojkom, kojoj beše ime Teozva. U braku njima se rodiše tri deteta: sin Jovan, i dve kćeri: Ipatija i Evantija. Bog blagoslovi blaženoga Filareta, kao nekada pravednoga Jova, i veoma mu uveća imanje i bogatstvo. Behu u njega mnogobrojna stada i sela, plodne njive i izobilje u svemu; skladišta njegova behu puna raznovrsnih zemnih blaga; i ogroman broj robova i robinja služaše u domu njegovom. I Filaret beše poznat u toj oblasti kao jedan od najznatnijih velmoža.
Posedujući tako ogromna bogatstva, i u isto vreme videći mnoge gde se zlopate u krajnjoj nevolji i bedi, blaženi Filaret osećaše prema njima saučešće, i rastužene duše govoraše sebi: Eda li sam tolika blaga dobio iz ruke Gospodnje radi toga da ih sam uživam i naslađujem se, ugađajući svom stomaku? Nisam li dužan da ogromno bogatstvo, darovano mi od Boga, razdelim prosjacima, udovicama, siročadi, bogomoljnim beskućnicima, ubogima, kojih se Gospod na Strašnom sudu pred anđelima i ljudima neće postideti nazvati ih braćom Svojom, govoreći: Kada učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste (Mt. 25, 40). I kakvu će mi korist doneti na dan Strašnoga suda sva imanja moja, ako ih iz tvrdičluka zadržim samo za sebe, jer će taj sud biti bez milosti onima koji ne čine milosti. Eda li će imanja moja u budućem životu biti meni besmrtna hrana i piće? Hoće li mi tamo meke haljine moje biti neraspadljivom odećom? Ne, nipošto! Jer apostol kaže: Ništa ne donesosmo na ovaj svet; dakle, ne možemo ništa ni odneti (1. Tm. 6, 7). Ako dakle ne možemo poneti odavde ništa od zemnih imanja naših, onda je najbolje dati ih u zajam Bogu preko ruku ništih; i Bog neće nikada ostaviti ni mene, ni moju ženu, ni moju decu. U to me uverava prorok David, govoreći: Bejah mlad i ostareh, i ne videh pravednika ostavljena, ni dece njegove da prose hleba (Psal. 36, 25).
Tako govoreći sebi, blaženi Filaret postade milostiv prema sirotinji, kao otac prema svojoj deci: hranio je gladne, pojio žedne, odevao nage, s radošću primao bogomoljne putnike i s ljubavlju ih dvorio. I beše ovaj pravedni čovek sličan drevnome gostoprimcu Avramu i siromaholjubivom Jovu. Stoga beše nemoguće da se svetilnik, ukrašen takim delima milosrđa, sakrije pod poklopcem, i on postade slavan po svoj zemlji onoj, kao grad kad na gori stoji. K njemu, kao vaistinu k utočišnom gradu svom, pribegavahu svi ništi i ubogi. I što je ko iskao od njega: bilo hranu, ili odeću, ili vola, ili konja, ili magarca, ili ma šta drugo, to je milostivi Filaret s radosnom darežljivošću davao.
No nastupi vreme kada čovekoljubivi Bog, koji sve ustrojava na korist čoveku, dopusti da i na pravednog Filareta, kao nekada na ugodnika Njegovog Jova, naiđe iskušenje, da bi se obelodanilo i trpljenje ovoga pravednika kao Jovljevo, i da bi se on, prekaljen iskušenjem kao zlato ognjem, pokazao dostojan Boga. I poče to sa tim što blaženi Filaret stade osiromašivati: ipak to ni najmanje ne izmeni njegovu sastradalnost i milosrđe prema ništima, i on produži davati potrebitima od onoga što imađaše.
U to vreme, po dopuštenju Božjem, na pokrajinu u kojoj življaše milostivi Filaret napadoše Izmailjćani, kao pustošni vihor i plamen ognjeni opustošiše svu zemlju, i mnoštvo življa odvedoše u ropstvo; opljačkaše i blaženog Filareta: sva mu stada ovaca i volova, konja i magaraca zapleniše, a i mnoge robove njegove u ropstvo odvedoše. Tada ovaj milostivi čovek zapade u taku nemaštinu, da mu najzad ostadoše samo jedan rob, jedna robinja, jedan konj, jedna krava i par volova. Sva pak ostala imovina njegova, ili bi razdata sirotinji njegovom milostivom desnicom ili opljačkana od Izmailjćana; a sela njegova i njive i bašte zauzeše obližnji zemljodelci, neki molbom, neki silom. I u Filareta ostade samo jedna kuća i jedna njiva. Nalazeći se u takvoj bedi i nevolji, i u takim napastima, ovaj dobri muž nikada ne ustugova niti uzropta, i kao drugi Jov pravedni ničim ne sagreši pred Gospodom, niti reče bezumlja za Boga (Jov. 1, 22). No kao što se neko raduje obilju svoga bogatstva, tako se on radovaše svojoj siromaštini, koju smatraše za veliko blago, videći da je njemu siromahu lakše ući u Carstvo Božje nego li bogatašu, – po reči Gospodnjoj: Teško je bogatome ući u Carstvo nebesko (Mt. 19, 23).
Jednoga dana blaženi Filaret uze dva vola svoja i ode da ore njivu što mu beše ostala. Orući, on hvaljaše i s radošću blagodaraše Boga što počinje, po svetoj zapovesti Njegovoj, u znoju lica svoga jesti hleb svoj (1. Mojs. 3, 19), i što ga ovaj rad spasava od lenjosti i dokolice, tih učiteljica svakome zlu. Opominjaše se on i reči svetog apostola koji zabranjuje lenjivcu i dokoličaru jesti: „Ko neće da radi, neka i ne jede“ (2. Sol. 3, 10). I obrađivaše svoju zemlju blaženi Filaret, da se ne pokaže nedostojan hleba.
Istoga dana jedan seljak oraše svoju njivu. I jedan njegov vo strahovito uzdrhtavši pade i izdahnu. Pogođen ovom iznenadnom mukom, zemljodelac gorko zaplaka i neutešno tugovaše, utoliko više što volovi ne behu njegovi nego ih beše izmolio od svog suseda da poore njivu. U toj svojoj nevolji on se seti blaženog Filareta i reče: Ah, da ovaj milostivi siromaholjubac nije osiromašio, ja bih ovog časa otišao k njemu, i sigurno bih dobio od njega ne samo jednog nego čak i dva vola. Međutim sada je i sam on siromah i ubog, te nema čime da pomogne nevoljnima. Ipak ću otići do njega; on će bar potugovati sa mnom, i makar me rečima utešiti, i time mi tešku muku i žalost olakšati.
Uzevši svoj štap seljak pođe k blaženom Filaretu, i našavši ga na njivi gde ore on mu se pokloni, i sa suzama mu ispriča nesreću koja ga snađe iznenadnim uginućem vola. A blaženi Filaret, videći potresnu muku ovoga čoveka, odmah hitno ispreže iz jarma jednoga svoga vola, dade ga tom čoveku i reče: Uzmi, brate, ovoga vola mog, i idi te obrađuj svoju zemlju, blagodareći Boga. – Primajući milosrdni poklon od blaženog Filareta, seljak mu se pokloni i reče: Gospodine moj, velika je i divna tvoja odluka, i prijatno je Bogu tvoje milosrđe, ali nije dobro odvajati vola od njegovog parnjaka, i teško će ti biti veoma obavljati poslove sa jednim volom. – Pravednik mu odgovori: Uzmi, brate, vola koga ti dajem, i idi s mirom, jer kod kuće imam još jednog vola. – Zemljodelac se pokloni blaženome do zemlje, i uzevši vola ode slaveći Boga i blagodareći milostivog dobrotvora.
Čestiti Filaret, uzevši preostalog mu vola i zabacivši jaram na rame, krenu svojoj kući. I kada se približi vratima svoje kuće, žena njegova, ugledavši muža gde ide iza vola sa jarmom na plećima, upita ga: Gospodine moj, gde ti je drugi vo? – Filaret joj odgovori: Za vreme dok sam se ja odmarao a volovi pasli, jedan se od njih odvojio i zalutao, ili ga je neko uzeo i odveo svojoj kući.
Čuvši to, žena se Filaretova silno oneraspoloži i odmah posla sina svog da traži vola. Obilazeći mnoga polja, mladić najzad nađe svoga vola u jarmu onog zemljodelca. Poznavši svoga vola, on s gnjevom reče zemljodelcu: Zli i nesrećni čoveče! kako si smeo da upregneš tuđeg vola u svoj jaram? Gde i na koji si način došao do ovoga vola i upregao ga pored svog? Nije li to vo koga moj otac izgubi? A ti si ga našao, pa kao vuk zgrabio i sebi prisvojio. Daj mi vola; a ako mi ga ne daš, bićeš na sudu osuđen kao lopov. – Zemljodelac mu krotko odgovori: Ne ljuti se na mene, mladiću, sine svetoga čoveka, i ne nasrći na mene koji ti ničim zgrešio nisam. Jer otac tvoj, sažalivši se na moju bedu i siromaštinu, dobrovoljno mi dade ovog vola svog, pošto moj vo orući pade iznenada i izdahnu.
Čuvši to, mladić se postide svog neopravdanog gnjeva, pa se brzo vrati kući i ispriča to materi svojoj. A ona, saslušavši ga, stade kukati i naricati: Teško meni! teško meni, ženi nemilosrdnog muža! – I čupajući kosu svoju, ona sa vikom i kuknjavom otrča k svome mužu i ružaše ga govoreći: Bezdušni i nečovečni čoveče! Zašto si namislio da nas pre vremena umoriš glađu? Eto, za grehe naše mi smo lišeni svekolike imovine naše. No Bog, koji i grešnike miluje, ostavi nam dva vola, da bismo, radeći s njima, prehranili decu našu. Ti pak, koji si ranije živeo u velikom bogatstvu i nikada radio nisi svojim rukama, sada, nalazeći se u siromaštini, razlenjio si se i nećeš da se trudiš i obrađuješ zemlju već hoćeš da se stalno odmaraš u svojoj sobi. I zato si ti dao vola seljaku ne Boga radi već sebe radi, da se ne bi mučio idući za plugom nego da bi živeo u lenosti i dokolici. O, kakav ćeš odgovor dati Gospodu, ako zbog lenjosti tvoje ja i deca tvoja pomremo od gladi.
Pogledavši na ženu svoju, blaženi Filaret joj odgovori krotko: Počuj šta nam Bog, bogat milošću, govori: Pogledajte na ptice nebeske kako ne seju, niti žanju, niti sabiraju u žitnice; pa Otac vaš nebeski hrani ih (Mt. 6, 26). Zar neće On prehraniti nas, koji smo daleko vrednosniji od ptica? On obećava stostruko uzvratiti onima koji radi Njega i Evanđelja razdaju svoja imanja siromasima. Stoga pomisli, ženo, kada ćemo za jednog vola dobiti sto, zašto onda tugovati zbog tog vola, koga ja Boga radi dadoh nevoljniku?
Govoraše pak ovo milostivi muž, ne što je želeo da u zemaljskom životu dobije stostruko uzdarje, već da bi utešio svoju slabodušnu ženu. I žena, čuvši ove blagorazumne reči, umuče.
Međutim, ne prođe ni pet dana, a onaj vo što ga blaženi Filaret dade seljaku, pojede u polju otrovno zelje zvano elevor i uginu. To dovede u zabunu seljaka, i on opet dođe k blaženom Filaretu, pokloni mu se i reče: Gospodine, sagreših tebi i deci tvojoj što razdvojih par volova tvojih, zato mi pravedni Bog ne dade da vidim koristi od tvoga vola, jer se on najede nekog zelja i uginu. – A bogoljubivi i milostivi siromaholjubac, blaženi Filaret, ne odgovorivši ništa seljaku, brzo ode i dovede vola što mu beše ostao, i dade ga seljaku rekavši: Uzmi, brate, ovoga vola, i idi; jer ja imam da otputujem u daleku zemlju i neću da ovaj vredni vo ostane u kući mojoj dokoličan.
Blaženi pak reče ovo zato, da ovaj čovek ne bi odbio primiti od njega i drugoga vola. Primivši vola, seljak se vrati kući svojoj, diveći se velikom milosrđu blaženoga muža. A kad se u kući Filaretovoj doznade za to, deca sa majkom nadadoše plač i kuknjavu, i govorahu: Zaista je naš otac nemilosrdan i ne voli decu svoju, pošto rasipa poslednju imovinu našu: ostade nam samo par volova, da ne pomremo od gladi, a otac i njih dade drugome.
Videći plač dece svoje, blaženi Filaret im reče: Čeda moja, što tugujete, te kidate i svoje i moje srce? Zašto me nazivate nemilosrdnim i smatrate da hoću da vas umorim glađu? Smirite se: na jednom mestu, koje vi ne znate, ja imam tolika bogatstva i riznice, da će vam i za sto godina života biti dosta, makar vi ništa ne radili i ni za šta se ne brinuli. Čak ni ja sam ne mogu da izbrojim sva ta blaga koja su spremljena za vas. – Govoreći to, pravedni Filaret ne obmanjivaše svoju decu, nego stvarno proviđaše svojim duhovnim očima što je imalo biti kasnije.
Uskoro posle toga stiže u tu zemlju carevo naređenje, da se svi vojnici saberu u svoje pukove i da idu u rat protiv bezbožnih varvara koji behu napali na Grčku carevinu; pritom svaki je vojnik morao biti potpuno naoružan i imati dva konja. Jednome od tih pukova bi pričislen i jedan ubogi vojnik, po imenu Musilije, koji imađaše samo jednoga konja, no i taj baš tih dana nesrećno pade i uginu. Ubogi Musilije, nemajući sredstva da kupi konja, ode k blaženom Filaretu i reče mu: Gospodine moj Filarete, smiluj se na mene, pomozi mi. Znam da si i ti osiromašio do krajnosti, i imaš samo jednoga konja. No Boga radi, sažali se na mene, daj mi tvoga konja, da ne bih pao u ruke tisućniku i on me žestoko izbio. – Blaženi Filaret mu reče na to: Uzmi, brate, konja mog i idi s mirom. Ali znaj ovo: konja ti dajem radi milosti Božije a ne što ti preti opasnost od tisućnika.
Primivši konja od svetitelja, vojnik otide slaveći Boga. I ostade tada u svetog Filareta od celokupne imovine samo krava s teletom, jedan magarac i nekoliko košnica pčela. Međutim jedan siromašak izdaleka, čuvši za milostivog Filareta, dođe k njemu i stade ga moliti govoreći: Gospodine, daj mi jedno tele iz tvoga stada, da bi tvoj dar poslužio i meni na blagoslov, jer mi je poznato da je tvoj dar blagosloven, i u koji dom uđe ispunjuje ga blagoslovom, i taj se dom obogati. – Blaženi Filaret s radošću dovede svoje jedino tele i dade ga moliocu, rekavši: Brate, Bog neka ti nispošlje Svoj izobilan blagoslov, i neka ti u izobilju da sve što ti treba.
I pokloni se Filaretu taj čovek, i otide vodeći sa sobom tele. A krava, ne videći svoje tele, stade ga tražiti, i ne nalazeći ga ona poče veoma tužno i potresno rikati na sav glas. Svi ukućani Filaretovi silno sažaljevahu kravu, naročito žena njegova. Ona sa suzama koraše muža, govoreći mu: Ko je već u stanju trpeti to što ti radiš? Ko se neće nasmejati maloumlju tvom? Ja jasno vidim sada da se ti ni najmanje ne staraš o meni, supruzi svojoj, i decu si svoju izmučio. No evo, sada se nisi sažalio ni na beslovesnu dojilicu, nego si tele odvojio od njegove hraniteljke, majke. A time, kome si učinio dobro? Dom si svoj oštetio i ogorčio, a onog molioca nisi obogatio: jer će tele kod njega uginuti bez majke svoje, a kod nas će krava bez teleta svog tugovati i rikati. I tako, kakva je korist i nama i tome čoveku?
Čuvši ovakve reči od svoje žene, pravedni Filaret joj odgovori s krotošću: Ženo, sada si zaista istinu rekla. Stvarno sam ja nemilostiv i nemilosrdan, pošto malo tele odvojih od njegove majke. No sada ću učiniti nešto bolje. – Rekavši to, Filaret hitno pođe za čovekom, onim i stade ga dozivati: Vrati se, čoveče! vrati se sa teletom, jer majka njegova, krava, ne daje nam mira silno ričući kraj vrata kuće.
Siromašak, čuvši to od blaženog Filareta, pomisli da on hoće da mu oduzme poklonjeno tele, i reče sam sebi: Teško si ga meni, jer očigledno nisam dostojan da imam od ovog blaženog muža na blagoslov čak ni ovo malo tele. Verovatno, žaleći za teletom, on me eto zove da bi mi ga oduzeo. – Kada se čovek taj vrati sa teletom k Filaretu, telence, ugledavši majku svoju, jurnu k njoj, tako isto i majka potrča k teletu svome radosno mučući. Telence, dohvativši se vimena njenih, sisaše dugo, i ne odvajaše se od svoje majke. Videći to, Filaretova žena Teozva radovaše se što tele bi vraćeno kući. Blaženi pak Filaret, ugledavši siromaška kako tužan stoji i ne usuđuje se čak progovoriti ni reči, reče mu: Brate, supruga moja kaže da sam greh učinio što sam odvojio tele od njegove majke. I stvarno je tako. Stoga, uzmi sa teletom zajedno i majku njegovu, i idi s mirom. I Gospod neka blagoslovi tebe, i neka umnoži i tvoje stado kao nekada moje.
I čovek taj, uzevši kravu s teletom, otide radujući se. I blagoslovi Bog dom njegov, radi ugodnika Svog Filareta: jer se u toga siromaška od poklonjene mu krave s teletom toliko umnoži stoka, da posle nekoliko godina on imađaše više od dva stada volova i krava.
Uskoro posle toga nastade glad u toj zemlji, i pravedni Filaret zapade u krajnju bedu. Nemajući čime da prehrani ženu svoju i decu, Filaret uze magarca svog, koji mu jedini beše ostao, i ode u drugu pokrajinu k jednom prijatelju svom. Uzevši od njega u zajam šest merica pšenice, on ih natovari na magarca i radosno se vrati kući svojoj, i nasiti ženu i decu. A kad se Filaret posle tog puta odmaraše u kući svojoj, dođe k njemu ubožjak i zaiska od njega jedno rešeto pšenice. Tada ovaj podražavalac Avrama, obraćajući se ženi svojoj koja u to vreme vejaše pšenicu, reče: Ženo, ja bih ovom siromašnom bratu dao jednu mericu pšenice. – Žena mu odgovori: Pričekaj dok se nasite tvoja deca i tvoja žena, i prvo daj meni jednu mericu, i tvojoj deci po mericu, i robinji našoj takođe, a ostatak daj kome hoćeš. – On pogleda na nju, i nasmejavši se reče: A meni ništa ne dodeljuješ? – Teozva mu uzvrati: Ta ti si anđeo a ne čovek, i hrana ti nije potrebna. Da ti je hrana potrebna, ti ne bi razdavao drugima pšenicu uzetu na zajam.
Filaret ćutke odasu dve merice pšenice i dade ubožjaku. A žena, pobesnevši od gnjeva i muke, povika: Daj mu i treću mericu, pošto imaš mnogo pšenice! – Blaženi Filaret odvoji i treću mericu, dade je ubogome, pa ga onda otpusti. A Teozva, jedući se od muke, razdeli preostalu pšenicu između sebe i dece svoje. No uzajmljena pšenica bi za neko vreme pojedena, i Teozva sa decom opet stade gladovati. Tada Teozva ode k susedima, izmoli od njih pola hleba u zajam, nakupi divlje zelje, svari ga, i dade gladnoj deci, te ona jedoše zajedno s njom, a čak se i ne setiše da oca starca pozovu za svoju trpezu.
Međutim neko od starih prijatelja Filaretovih, čovek bogat, ču o ubožjačkom sirotovanju blaženog Filareta. I posla mu četiri tovara pšenice, na četiri mazge, svaki tovar po deset gomora, i u propratnom pismu mu pisaše ovako: „Mili brate naš, čoveče Božji! šaljem ti četrdeset gomora pšenice za hranu tebi i tvojim ukućanima, i kad ih potrošiš, poslaću ti opet isto toliko; a ti se moli za nas Gospodu“.
Primivši ovaj dar, blaženi Filaret se pokloni do zemlje; zatim pruživši ruke i podigavši oči k nebu, uznese blagodarnost Bogu, govoreći: Blagodarim Ti, Gospode Bože moj, što nisi ostavio mene, slugu Tvoga, koji je svu nadu položio na Tebe. – A žena Filaretova, kada vide takvu milost Božju, umiri se, i s krotošću reče mužu: Gospodine, odvoj meni pšenice koliko nalaziš za potrebno, takođe i deci našoj, a i susedima vrati što uzajmismo od njih; isto tako uzmi svoj deo, i radi s njim što hoćeš.
Filaret postupi po rečima svoje žene i razdeli pšenicu, ostavivši sebi pet gomora, koje u toku dva dana razdade ubogima. To ponovo razgnjevi njegovu ženu, i ona ne hte više ni da jede zajedno s njim, nego ona jeđaše sa decom odvojeno i krišom od njega. No jednoga dana blaženi Filaret ih iznenada zateče za obedom i reče im: Deco, primite i mene za trpezu, ako ne kao oca, onda bar kao gosta i putnika. – Oni se nasmejaše i primiše ga. I kad jeđahu, žena mu reče: Gospodine Filarete, dokle ćeš skrivati od nas to blago, za koje veliš da ga imaš u potajnom mestu? Možda nam se ti podsmevaš i zavaravaš nas, kao nerazumnu decu, lažnim obećanjima? Ako je to istina, onda nam pokaži to blago; i mi ćemo ga uzeti i kupiti hrane, pa ćemo opet jesti zajedno, kao što je to bilo ranije. – Blaženi Filaret im odgovori: Strpite se još malo, pa će vam uskoro veliko blago biti pokazano i dato.
Naposletku sveti Filaret postade toliko siromašan i ubog, da ništa imao nije osim nekoliko košnica s medom, od koga se hranio on i njegovi ukućani. No i pri takoj oskudici, kada k njemu dolažahu ubogi, on, nemajući hleba, davaše im meda iz košnica. Ukućani pak njegovi, videći da se lišavaju i poslednje ishrane, kradom odoše k pčelama sa posuđem da pokupe sav med, ali oni nađoše samo jednu, poslednju košnicu sa medom, i uzeše sav med iz nje.
Sutradan izjutra opet dođe k Filaretu prosjak ištući milostinju. Filaret ode košnici, otvori je, i nađe je praznu. Videći da nema šta dati prosjaku, blaženi Filaret skide sa sebe gornju haljinu i dade mu je. A kada dođe kući samo u donjoj haljini, žena ga upita: Gde je tvoja odeća? Da i nju nisi dao prosjaku? – On joj odgovori: Hodeći kroz pčelarnik, tamo je ostavih. – Tada sin njegov ode u pčelarnik, i ne našavši očevu haljinu, kaza to majci svojoj. A ona, stideći se da joj muž ide nedolično u jednoj haljini, prepravi svoju haljinu u mušku i obuče ga u nju.
U to vreme na prestolu Grčkog carstva seđaše hristoljubiva carica Irina sa svojim sinom Konstantinom. Pošto Konstantin postade punoletan, biše razaslani po vasceloj Grčkoj carevini ljudi odabrani i blagorazumni, da traže najbolju i najugledniju devojku, koja bi bila dostojna stupiti u brak sa mladim carem Konstantinom. Izaslanici, želeći da što uspešnije izvrše carsko naređenje, veoma revnosno prohođahu sve oblasti, gradove, pa čak i najzabačenija sela. Tako oni stigoše i do Paflagonskog sela, zvanog Amnija. Približavajući mu se, oni još izdaleka ugledaše divnu i visoku kuću blaženog Filareta, koja lepotom svojom prevazilažaše sve ostale kuće. Smatrajući da u njoj živi neki bogati vlastelin, oni poslaše tamo sluge svoje da im pripreme stan i trpezu. No jedan od vojnika, koji behu u pratnji ovih carskih izaslanika, reče im: Nemojte ići u tu kuću, gospodo, jer mada je spolja velika i divna, iznutra je pusta i prazna, i nema ni ono što je najpotrebnije; u njoj živi jedan starac, siromašniji od svih u okolini. Carevi izaslanici ne poverovaše vojnikovim rečima i narediše slugama da idu i postupe po naređenju.
Međutim, istinski gostoprimac, bogoljubivi Filaret čim ugleda ljude gde se približavaju njegovoj kući, uze svoj žezal i izađe im u susret; i poklonivši im se do zemlje, on ih s radošću primi, i reče im: Sigurno vas Gospod, gospodo moja, dovede k meni, sluzi vašem; smatram za veliku čast što se udostojih primiti takve goste u moju ubogu kuću.
Zatim blaženi Filaret otrča k ženi svojoj Teozvi i reče joj: Gospođo Teozvo, spremi dobru večeru da ugostimo ugledne ljude, koji nam dođoše izdaleka; oni mi se veoma dopadoše. – Teozva uzvrati na to: A od čega ću spremiti dobru večeru? Zar u našem sirotom domu ima jagnje ili kokoška? Jedino što mogu da skuvam zelje lobodu, kojim se mi hranimo, i to bez zejtina; jer što se tiče zejtina i vina, ja se i ne sećam kada ih je bilo u našoj kući. – No muž joj ponovo reče: Naloži, gospođo, makar vatru, i doteraj gornju palatu, i vodom speri prašinu sa našeg starog trpeznog stola od slonove kosti; a Gospod koji daje hranu svakom telu, daće i nama hranu kojom ćemo ugostiti ove ljude.
Teozva se onda lati posla, izvršujući naređenje svoga muža. I gle, imućniji ljudi toga sela, doznavši da su carevi izaslanici odseli u kući blaženog Filareta, pohitaše noseći pravedniku ovnove i jaganjce, kokoške i golubove, hleba i vina, i sve ostalo, potrebno za doček tolikih gostiju. Dobivši te poklone, Teozva ugotovi razna ukusna jela, i udesi trpezariju u gornjoj palati. Uvedeni u tu palatu da večeraju, carevi izaslanici se divljahu i izvrsnoj lepoti palate u kući ubogog čoveka i raskošnom trpeznom stolu od slonove kosti, koji je blistao zlatom. No svrh svega oni se najviše divljahu svesrdnom gostoljublju domaćinovom, koji je i po izgledu i po držanju ličio na samog Avrama gostoljubivog. A dok gosti seđahu za trpezom, uđe tamo sin blaženog Filareta Jovan, sličan ocu. Zatim naiđoše i unuci blaženoga, donoseći jela, i usrdno služeći goste za trpezom. Posmatrajući ih, carevi izaslanici uživahu u njihovom izvrsnom držanju i ophođenju, i upitaše Filareta: Reci nam, čestiti čoveče, imaš li suprugu? – Da, imam, gospodo moja, odgovori im on, a ovi mladi ljudi, to su moja deca i moji unuci. – I rekoše mu carevi izaslanici: Neka dođe ovamo tvoja supruga da se pozdravimo.
Teozva dođe. Kada je izaslanici videše, iako staru no još lepu u licu, oni upitaše: Imate li ćerke? – Blaženi Filaret im odgovori: Moja starija ćerka ima tri kćeri, mlade devojke. – Tada gosti rekoše: Neka te devojke dođu ovamo da ih vidimo, jer imamo naređenje od poslavših nas careva naših, da po celom Grčkom carstvu vidimo mlade devojke i odaberemo između njih najbolju i najlepšu devojku, dostojnu carskoga braka. – Blaženi na to reče: Ta se reč ne odnosi na nas, gospodo naša i velikaši, pošto smo mi sluge vaše siromašni i ubogi. Uostalom, sada jedite i pijte što je Bog poslao, i budite veseli, i odmorite se od puta, i odspavajte, pa sutra neka bude volja Gospodnja.
Sutradan pak kada izgreja sunce, velmože carske pošto ustadoše pozvaše blaženog Filareta i rekoše mu: Naredi, gospodine, da dovedu unuke tvoje pred nas da ih vidimo. – Blaženi im odgovori: Kako zapovedate, tako neka bude. Ipak, poslušajte me milostivo: izvolite sami ući u unutrašnje odaje doma moga i videti devojke naše, pošto one nikada još ne izađoše iz ubogog doma našeg.
Gosti odmah ustadoše i pođoše za Filaretom u unutrašnje odaje; tamo ih sretoše tri devojke, i smerno im se i s poštovanjem pokloniše. A kad izaslanici carski videše da su Filaretove unuke lepše i milolikije od svih devojaka koje oni videše širom carstva Grčkoga, veoma se obradovaše, i rekoše: Blagodarimo Gospodu što nam dade te nađosmo ono što želimo, jer jedna od ovih devojaka biće dostojna nevesta caru našem, jer bolje od njih ne možemo naći ni u celome svetu. – Zatim oni, prema carevom rastu, izabraše za njegovu nevestu najstariju unuku blaženog Filareta, kojoj beše ime Marija.
Zadovoljni i radosni uspešno obavljenim poslom, carski izaslanici pozvaše Mariju sa ocem i majkom, dedom i svima njihovim bližnjima, – njih trideset na broju, – i otputovaše s njima u prestonicu Carigrad. Zajedno s njima oni odvedoše još deset devojaka, izabranih u drugim mestima, među kojima se nalažaše i lepa kći nekog visokog dostojanstvenika Gerontija. Za vreme tog putovanja blagorazumna i smerna unuka blaženog Filareta obrati se svojim drugaricama ovakvim rečima: Sestre moje devojke, pošto sve mi sabrane ovde sa jednoga razloga idemo k caru, hajde da se dogovorimo kako postupiti kada Car Nebesni jednoj od nas da carstvo zemaljsko odredivši je za suprugu caru. Pošto je nemoguće da sve mi uziđemo na tu visinu, nego će samo jedna od nas biti izabrana, onda neka se ona u svome carskom veličanstvu opominje svih nas i neka nas ne ostavi bez svog milostivog pokroviteljstva.
Na ove Marijine reči odgovori kći velmože Gerontija: Neka vam je svima znano, da nijedna od vas ne može biti izabrana za suprugu caru osim mene, pošto sam ja iznad svih vas i po visokom poreklu, i po bogatstvu, i po lepoti, i po razumu. Pri vašoj siromaštini, niskom poreklu i prostoti, kako se možete nadati da uđete u carske palate, uzdajući se samo u lepotu svoga lica?
Čuvši ove bezumne i gorde reči, Marija ućuta, i predade sebe Božjoj volji i molitvama svetoga starca, dede svoga. A kad, najzad, izaslanstvo stiže u Carigrad, i devojke otpremljene u carski dvorac, o tome odmah bi obavešten upravnik dvora Stavrikije, carev najpoverljiviji čovek. Pre svih Stavrikiju bi predstavljena Gerontijeva kći. Gordeljivost njena ne mogaše se sakriti od pronicljivog oka iskusnog dvorjanina, i on joj reče: Ti si dobra i lepa devojka, ali careva supruga biti ne možeš. – I obdarivši je izdašno, on je otpusti njenoj kući. Tako se zbiše reči Svetoga Pisma: Svaki koji se sam podiže poniziće se; a koji se sam ponižuje podignuće se (Lk. 18, 14). Zatim, posle sviju, predstavljena bi unuka pravednoga Filareta Marija, zajedno sa majkom, sa dedom i sa svima bližnjima njenim. Videvši ih, poraženi biše njihovom duševnom dobrotom i smernom krasotom i car, i careva mati, i Stavrikije. Ne malo udiviše se svi i Marijinoj lepoti, na čijem su se licu jasno ogledale divne osobine njene: dobrota, krotost, smernost i strah Božji. Ona stajaše pred njima veoma smerno, sa očima oborenim dole, dok joj se od devičanskog stida razlivaše po svemu licu jarko rumenilo. Sa svega toga ona se veoma dopade caru, i on je obruči sebi za nevestu. Drugu pak sestru njenu izabra sebi za nevestu jedan od bliskih caru velmoža, ugledan patricije Konstantikije. A treća sestra njena bi udata za poglavicu Longobarda, da bi tom srodničkom vezom utvrdili s njim mirne odnose.
Venčanje carevo sa unukom blaženog Filareta bi obavljeno uz veliko veselje: svi se veseljahu, i velmože, i narod, i sva familija blaženoga Filareta. Car iskreno zavole blaženoga Filareta, i s ljubavlju ga grleći on celivaše njegovu česnu glavu. Pohvalivši pobožnost njegovu i cele porodice njegove, car ih sve obasu velikim počastima i mnogim darovima: zlatom, srebrom i dragim kamenjem, skupocenim haljinama, velikim i divnim kućama, i drugim imetkom. Ukazavši na taj način poštovanje blaženom Filaretu i celivavši ga, car otpusti njega i njegove, da idu u velikoljepna obitališta koja im on podari.
Dobivši tako bogate darove, žena Filaretova i deca njegova i svi ukućani njegovi opomenuše se reči blaženog Filareta, koji im je ne jedanput govorio, da se na tajnom mestu čuvaju blaga koja im je Bog ugotovio. I pripavši k nogama svetiteljevim, oni mu rekoše: Oprosti nam, gospodine i gospodaru naš, sve čime u bezumlju sagrešismo tebi! Oprosti nam što te osuđivasmo i korismo zbog tvoje žalostivosti i milostinje ništima i ubogima. Tek sada uvidesmo da je „blažen čovek koji saoseća ništem i ubogom“ (Psal. 40, 2). Jer sve što čovek daje siromahu, daje samome Bogu; i od Boga će stostruko dobiti u ovom svetu, i u onom naslediti život večni. I eto, radi tvoje milostivosti prema ubogima, čoveče Božji, Gospod posla bogatu milost Svoju tebi, a zbog tebe i svima nama. – Blaženi starac pruži ruke svoje k nebu i uskliknu: Blagosloven Bog što Mu to bi po volji! Neka bude ime Gospodnje blagosloveno odsad i do veka! (Psal. 112, 2). – Zatim, obrativši se svojoj porodici, reče: Poslušajte moj savet: spremimo dobar obed, i umolimo cara i gospodara našeg da nam sa svima velmožama svojim dođe na gozbu. – A oni odgovoriše: Neka bude kako ti želiš!
Kada sve bi spremljeno za gozbu, blaženi Filaret izađe u grad i hođaše po ulicama i raskršćima tražeći prosjake, gubave, slepe, hrome, stare i nemoćne. Sabravši njih dvesta, on ih ostavi pred kapijom, a sam ode k svojim ukućanima i reče im: Deco moja! car se priključuje sa svojim velmožama. Je li već sve gotovo za ugošćenje? – Da, gotovo je sve, česni oče! odgovoriše oni.
Blaženi rukom dade znak ništima, i na neopisano iznenađenje ukućana, u kuću uđe veliko mnoštvo ništih i ubogih. Neke od njih Filaret posadi za sto; a drugima, u nedostatku mesta, naloži da posedaju po podu, pa i sam sede sa njima. Videvpš to, ukućani Filaretovi razumeše da on, govoreći o caru, podrazumevaše samog Hrista Boga koji im dolazi sada u kuću o obličju ništih, a pod velmožama Cara Nebeskoga podrazumevaše svu ubogu bratiju, koja mnogo može kod Boga svojim molitvama. I divljahu se svi ukućani velikom smirenju njegovom, jer on, postavši ded carice i doživevši toliku slavu, ne zaboravi svoju ljubav k milostinji, i sada sedi za trpezom sa ništima i bednima i služi im kao rob. I rekoše mu ukućani: Zaista si ti čovek Božji i istinski učenik Hristov, koji si odlično naučio zapovesti Hrista koji kaže: Naučite se od mene, jer sam ja krotak i smiren srcem (Mt. 11, 29).
Blaženi Filaret naredi i sinu svom Jovanu, koji već beše spatarije, a i unucima svojim da budu pored trpeze i da prislužuju bratiji. Pozvavši zatim svu porodicu svoju, blaženi reče: Eto, čeda moja, vi potpuno neočekivano dobiste bogatstvo od Boga, kao što vam ja i obećah uzdajući se u milost Božiju. I ovo se obećanje već ispuni. Recite mi sada, da li vam još što dugujem? – A oni, opomenuvši se ranijih reči njegovih, zaplakaše i svi jednodušno rekoše: Gospodine naš, ti kao ugodnik Božji zaista providiš budućnost, a mi besmo bezumni ljuteći tvoju česnu starost. Stoga te molimo: ne spomeni grehe neznanja našeg! – Blaženi im reče: Čeda moja, milostivi i darežljivi Gospod uzvrati nam stostruko ono malo što mi u ime Njegovo dadosmo siromahu. A ako želite još da i život večni nasledite, onda neka svaki od vas odvoji po deset zlatnika na ovu ubogu bratiju, i Gospod će ih primiti od vas kao što primi dve udovičine lepte. – I oni od sve duše uradiše to. A blaženi Filaret, pošto bogato ugosti siromahe, dade svakome od njih po zlatnik i otpusti ih.
Posle kratkog vremena blaženi Filaret opet prizva ženu svoju i decu, i reče im: Gospod je naš rekao: „Trgujte dok se ja vratim“ (Lk. 19, 13). I ja hoću da sledujem ovoj Božanskoj pouci: ja hoću da prodam ovaj deo imanja što mi car podari, a vi kupite od mene taj deo, i dajte mi zlato, jer mi je ono potrebno. A ako vi nećete da ga kupite, onda ću ga ja razdati mojoj braći – prosjacima; meni je pak dosta da se nazivam dedom carice.
Oni razmotriše njegovu imovinu, proceniše je, i kupiše je od njega za šezdeset litri zlata. Dobivši to zlato, blaženi Filaret ga razdade siromasima. A kad za to doznadoše car i velmože, ovi se radovahu zbog Filaretove milostivosti i darežljivosti. I od tada stadoše davati milostivome pravedniku mnogo zlata za razdavanje ništima. Jednom blaženi Filaret načini tri čekmedžeta, potpuno jednaka po svemu, i jedno čekmedže napuni zlatnicima, drugo srebrnjacima, treće bakarnim dinarima. I poveri ih svome vernom sluzi Kalistu. I kada je k Filaretu dolazio kakav ubožjak sa molbom za pomoć, on je naređivao Kalistu da da moliocu. A kad je sluga pitao, iz kog čekmedžeta da da ubogome, svetac je odgovarao: Iz onoga iz koga ti Bog naredi, jer Bog zna svačiju potrebu, i siromahovu i bogataševu, i nasićuje svako živo biće po Svome blagovolenju.
Ovo govoraše pravednik pokazujući razliku među ubogima koji prose milostinju. Jer ima prosjaka koji su ranije bili bogati, pa su usled raznih nevolja i napasti osiromašili i lišili se ne samo celokupne imovine nego i samoga hleba; no sačuvavši nešto od svojih ranijih haljina, oblače se u njih usled stida, da bi ispod njih sakrili svoju nevolju, i oni prose iz krajnje nužde. No ima i takvih prosjaka koji se namerno oblače u bedne rite, i, skrivajući svoje bogatstvo, oni svojim bednim izgledom izmamljuju milostinju, i na taj način uvećavaju svoje bogatstvo. A to je već lakomstvo, koje se naziva idolosluženjem. Imajući sve to u vidu, milostivi Filaret je govorio: Bog zna potrebu svakog prosjaka, i On kako hoće upućuje ruku davaoca milostinje.
Tako i sam ovaj blaženi prosjakoljubac čineći milostinju metaše ruku u čekmedže bez razgledanja, i što bi ruka zahvatila: bakaruše, ili srebro, ili zlato, to je i davao prosjaku. I pričaše ovaj česni starac sa zakletvom, prizivajući Boga za svedoka: Koliko puta sam, videći čoveka obučena u pristojne haljine, spuštao svoju ruku u čekmedže sa željom da zahvatim bakaruše, jer sam zbog pristojnih haljina smatrao da dotični čovek nije siromah, ali i ne hoteći ja sam zahvatao srebro ili zlato, i davao mu. Ponekad sam prosjaku, odevenom u dronjke, želeo da dam bogatu milostinju, međutim moja bi ruka utrnula, i ja sam iz čekmedžeta vadio vrlo malo. A sve to bivaše po promislu Božjem, jer jedini Bog savršeno zna potrebe svakoga od nas.
U toku četiri godine blaženi Filaret odlažaše u carski dvor radi posete svojoj unuci, carici, no nikada nije bio obučen u purpurne haljine, sa zlatnim pojasom. A kada su ga saletali da se obuče u takve raskošne haljine, on je govorio: Ostavite me! ja blagodarim Boga mog i slavim veliko i divno ime Njegovo što me iz nemaštine i neuglednosti podiže na toliku visinu: postadoh deda carice. To mi je dovoljno; više ništa ne tražim.
Uopšte, blaženi Filaret prebivaše u takvoj smirenosti, da nije hteo koristiti nikakav čin ni titulu, i nazivaše se prosto Filaret Amnijatski. I tako ovaj sveti muž provodeći sve vreme života u smirenosti i milostivosti približi se blaženom kraju života svog. Unapred obavešten o tome od Boga, on, budući još zdrav, tajno uze jednog vernog slugu svog, i ode s njim u jedan Carigradski manastir, koji se nazivao Rodolfija, u kome se spasavahu uzornim podvižničkim životom devojke monahinje. Predavši igumaniji značajnu količinu zlata za manastirske potrebe, zamoli je da mu obezbedi nov grob, i reče: Hoću da vi znate, ali da nikome o tome ne pričate, da ću ja kroz nekoliko dana ostaviti zemaljski život i preseliti se u drugi svet i k drugome Caru. I molim vas da ubogo telo moje bude položeno u tom novom grobu. – A zabrani i sluzi svom da nikome ne govori o tome, dok on sam ne bude to otkrio.
Ubrzo posle toga, razdavši sve svoje imanje ništima i ubogima, blaženi Filaret se razbole u tom ženskom manastiru i leže u postelju. I nakon devet dana on pozva k sebi ženu i decu i svu porodicu svoju, i reče im blagim i tihim glasom: Neka vam je znano, čeda moja, da me Sveti Car poziva danas k sebi, i evo ja vas ostavljam i idem k Njemu. – A oni, ne razumevajući ove reči već misleći da on govori o zemaljskom caru, primetiše mu: Nemoguće ti je danas ići k caru, pošto ležiš bolestan. – Filaret im odgovori: Evo, već su gotovi oni koji hoće da me uzmu i odvedu pred Cara.
Tada oni razumeše da im blaženi govori o svom odlasku k Caru Nebeskom, pa stadoše gromko plakati, kao nekada Josif i braća njegova nad ocem svojim Jakovom (1. Mojs. 50, 1.10). A on, davši im znak rukom da ućute, stade ih poučavati i tešiti, govoreći: Čeda moja, vi znate i videste kakav sam život vodio od mladosti moje, kao što i Gospod zna da sam svojim, a ne tuđim trudom zarađivao hleb svoj; bogatstvom pak koje mi dade Bog ja se ne ponesoh, već odagnavši gordost daleko ja zavoleh smirenost, slušajući svetog apostola koji naređuje „bogatima na ovome svetu da se ne ponose“ (1. Tm. 6, 17). Zatim, kada zapadoh u siromaštinu ja ne ustugovah niti pohulih na Boga, nego Mu, poput pravednog Jova, blagodarih što me je iz ljubavi Svoje kaznio. I On, videći moje blagodarno trpljenje, opet me podiže iz uboštva i načini srodnikom i prijateljem careva i knezova. No ja, i tolike visine počastvovan, svagda srcem svojim boravljah u najdubljoj smirenosti: „ne ponese se srce moje, niti se uzoholiše oči moje; niti hodih na veliko, ni na ono što je više od mene“ (Ps. 130, 1). A bogatstvo, koje mi darova zemaljski car, ja ne sakrih u zemaljske riznice, neto ga preko ruku ubogih poslah Caru Nebeskom. Stoga i vas, mili moji, molim i preklinjem, ugledajte se na mene; i što videste da ja činim, činite to i vi; a ako veća dobra počinite, većega ćete se blaženstva udostojiti. Ne štedite prolazno bogatstvo nego ga pošaljite u onaj svet kuda ja sada odlazim. Ne ostavljajte svoje imanje ovde, da ga ne bi uživali tuđinci ili neprijatelji koji vas nenavide. Gostoljubivosti ne zaboravljajte (Jevr. 13, 2). Udovice štitite, siročad pomažite, bolesne posećujte, zatvorene po tamnicama obilazite; Crkvu ne ostavljajte, nikoga ne vređajte, ne ogovarajte; ne radujte se nesreći drugoga, čak ni neprijatelja; mrtve sahranjujte, i za njih pomene u svetim crkvama činite; Isto tako, i mene nedostojnog spominjite u molitvama svojim, dok i sami ne pređete ka blaženom životu večnom.
Završivši ovo dušekorisno poučenje, blaženi Filaret reče svome sinu Jovanu: Privedi mi sinove svoje, unuke moje. – Kada mu ih privede, blaženi im poče govoriti šta će s njima biti u životu. Prvome sinu Jovanovom reče: Ti ćeš uzeti sebi ženu iz daleke zemlje, i poživećeš s njom pobožno i mudro. – Drugome unuku reče: Ti ćeš dvadeset četiri godine u monaškom činu revnosno nositi jaram Hristov, i poživevši bogougodno otići ćeš ka Gospodu. – Isto tako on i trećem unuku svom predskaza budućnost. I sva se ta predskazanja blaženog ugodnika Božjeg zbiše na unucima njegovim. Jer slično drevnom patrijarhu Jakovu, tako i ovaj blaženi pravednik kao prorok prozre i jasno predskaza šta će biti sa njegovim unucima. A pristupiše svetom starcu i dve sestre ove braće, unuke njegove, i rekoše mu: Blagoslovi i nas, oče! – I vas će blagosloviti Gospod, reče im sveti starac. Vi ćete provesti svoj život u devstvenosti, odvojene od greholjubivog sveta ovog i neoskvrnavljene od telesnih strasti, i ne dugo, no bogougodno posluživši Gospodu, udostojićete se primiti od Njega velika blaga. – I stvarno, tako i bi. Jer obe ove pobožne devojke stupiše u ženski manastir Presvete Bogorodice, u Carigradu. I posle dvanaestogodišnjeg podvizavanja u devstvenoj čistoti, postu, molitvenom bdenju i drugim monaškim trudovima, obe one u isto vreme s mirom usnuše u Gospodu.
Pošto se pomoli za svoju suprugu, za decu, za sve svoje, i za sav svet, blaženome Filaretu zasija lice kao sunce, i on stade radosno pevati psalam Davidov: Milost i pravdu pevaću Tebi, Gospode! (Psal. 100, 1). – Po završetku psalma sva se odaja ispuni nekim čudesnim miomirom, kao da se razliše najdivniji mirisi. Posle ovoga psalma blaženi stade čitati molitvu: „Oče naš, koji si na nebu“, – i kad izgovori reči: „neka bude volja Tvoja!“ – on podiže ruke k nebu, i ispruživši se na postelji, predade duh svoj Gospodu. A beše mu tada devedeset godina. No i pri tolikoj starosti, lice se njegovo ne izmeni nego beše lepo i rumeno kao zrela jabuka.
Čuvši za svetiteljevo prestavljenje, car hitno dođe u manastir sa caricom i velmožama, i celivaše sveto lice njegovo i ruke. I plakahu svi zbog prestavljenja njegovog, i u spomen njegov dadoše bogatu milostinju ubogima.
A kada ponesoše telo svetiteljevo ka grobu, tada se pred očima svih pokaza ovakav dirljiv i potresan prizor: na pogreb njegov beše se sleglo iz raznih gradova i sela bezbrojno mnoštvo ništih i ubogih, koji se s plačem i kuknjavom tiskahu, kao mravi, oko njegovog odra, neki hramajući, neki lazeći, neki jedan drugog gazeći, i pritom zaglušno naričući: „O, Gospode Bože! zašto si nas lišio takoga oca i hranitelja našeg? I ko će posle njega nas gladne nahraniti, nage odenuti? Ko nas skitnice u dom ovoj primiti? Ko će braću našu pomrlu, na ulici bačenu, pribrati i česno sahraniti? Bolje da smo svi mi pomrli pre njega, nego da se lišimo takog dobrotvora!“ – Dok ubogi tako plakahu i ridahu za blaženim, car i carica i velmože, koji iđahu za svetiteljevim odrom, behu silno ganuti, te i sami plakahu.
No dok se pratnja tako kretaše ka pripremljenom grobu, odjednom banu u gomilu jedan ubogi čovek, po imenu Kavokokos, koji je često dobijao milostinju od svetog Filareta. A taj čovek od rođenja svog imađaše u sebi duha nečistog, koji ga je mnogo puta bacao u oganj i u vodu, kada besnijaše pri meni meseca. Kada ovaj jadni čovek ču za prestavljenje milostivog Filareta i da sveto telo njegovo već nose da sahrane, on odmah potrča za pratnjom. I kada se probi kroz gomilu do blizu svetiteljevog odra, onda zli duh što beše u njemu, ne podnoseći toliku ljubav njegovu prema svetitelju, stade ga mučiti, i podstače ga i na huljenje svetitelja, te besomučni čovek lajaše kao pas na svetiteljev odar; zatim se obema rukama tako grčevito uhvati za odar, da je bilo nemoguće otrgnuti ga. A kada odar donesoše do pripremljenog groba, zli duh, bacivši na zemlju besomučnog stradalnika, izađe iz njega, i ovaj ustade zdrav hvaleći i slaveći Boga. Ovome čudu udivi se sav narod, i slavljaše Boga koji takvu blagodat dade sluzi svome Filaretu. Posle toga česno telo svetiteljevo bi položeno u pripremljenom grobu u ženskom manastiru, na mestu koje još za života izabra sam svetitelj.
Tako proslavlja Bog milostivoga i u ovom životu, kao što čuste; i u budućem, kao što ćete čuti.
Jedan prisni prijatelj svetog Filareta, čovek blagorazuman, pobožan i bogobojažljiv, prizivajući Boga za svedoka, pod zakletvom ispriča ovo:
„Neko vreme posle odlaska blaženog Filareta k Bogu, jedne noći ja sa užasom videh sebe uznesena u neka mesta koja se ne mogu opisati. Tamo ja ugledah nekog svetlolikog čoveka koji mi pokaza ognjenu reku koja je proticala sa takom hukom i strahotom, kakvu niko od ljudi podneti ne može. Sa druge strane reke videh raj divan, blistav, pun neiskazane radosti i veselja, prepun neiskazano prijatnog miomira; ogromna, krasna i puna roda drveta njihala su se tamo od tihoga vetra i stvarala zanosno šumorenje. Uopšte, nemoguće je da ljudski jezik iskaže ona blaga toga raja, koja Bog ugotovi onima koji Ga ljube (Sr. 1. Kor. 2, 9). Tamo videh mnoštvo ljudi u belim haljinama: prepuni radosti naslađuju se onim plodovima rajskim. Pažljivo posmatrajući te ljude ja ugledah jednoga čoveka (to je bio Filaret, ali ga ja poznao nisam), obučenog u presvetlu odeću, sedi na zlatnom prestolu usred tih bašti; s jedne strane njega stajahu novoprosvećena deca sa svećama, u rukama, a s druge strane mnoštvo ništih i ubogih, u belim haljinama, koji se tiskahu, pošto je svaki od njih želeo da mu priđe bliže. I gle, pojavi se tamo neki mladić sa svetlim licem ali strašna izgleda, i držaše u ruci zlatni žezal. Ja se, sa velikim strahom i trepetom, usudih da ga upitam: Gospodine, ko je ono što sedi na presvetlom prestolu usred onih svetlolikih ljudi? Nije li to Avram? – Svetlonosni mladić mi odgovori: To je Filaret Amnijatski, koji svojom prevelikom ljubavlju i milostivošću prema siromasima, a i svojim čestitim i čistim životom, postade drugi Avram i vlada ovde. – Posle toga ovaj novi Avram, sveti i pravedni Filaret, pogledavši (na mene radosno, stade me tiho zvati k sebi, govoreći: Čedo, hodi i ti ovamo, da se naslađuješ ovih blaga. – A ja odgovorih: Ne mogu, preblaženi oče, da dođem tamo, jer me ova ognjena reka sprečava i plaši: prelaz preko nje je uzak i most nezgodan za prelaženje, i mnoštvo ljudi u njoj gore u ognju; bojim se da i ja ne upadnem tamo, i ko će me onda izbaviti otuda. – Svetitelj reče: Ne boj se i smelo prelazi, jer su svi koji se ovde nalaze, tim putem došli ovamo, i nema drugoga puta sem tog. Stoga i ti, čedo, bez ikakvog straha pređi k nama, i ja ću ti pomoći. – I pruživši ruku prema meni on me prizivaše. A ja, osetivši smelost, stadoh uspešno prelaziti preko reke, i kada se približih svetiteljevoj ruci i dodirnuh je, odmah se uze od mene to preslatko viđenje, i ja se prenuh iz sna, i zaplakah gorko i zaridah govoreći: kako ću preći onu strašnu reku i stići u rajsko naselje?“
Ovu povest sa zakletvom potvrdi jedan od srodnika svetog Filareta, da bismo mi saznali kakve se milosti udostojavaju od Boga oni koji radi Boga čine milostinju siromasima.
Blažena pak Teozva, žena svetog Filareta, posle sahrane česnoga tela muža svoga vrati se iz Carigrada u svoje otačastvo – Paflagoniju, i bogatstvo koje dobi od cara i carice, ona tamo upotrebi na zidanje i obnavljanje crkava Božjih, spaljenih od Persijanaca u ranije vreme. Isto tako ona sve te crkve snabde sveštenim sasudima i odeždama i ukrasima. Osim toga ona tamo podiže manastire, gostoprimnice, bolnice i sirotišta, pa se onda ponovo vrati u Carigrad kod svoje unuke, carice Marije. I tu, provodeći ostalo vreme života svoga u služenju Bogu, ona se mirno upokoji u Gospodu, i bi sahranjena pored groba svog pravednog muža. Molitvama njihovim neka i mi dobijemo u dan suda milost od Jedinog žalostivog i milostivog Gospoda našeg Isusa Hrista, kome sa Bespočetnim Ocem Njegovim i Svetim Duhom priliči čast i slava kroza sve vekove. Amin.
Izvor spc.rs